Bošnjaci su narod razasut i raštrkan po svim dijelovima Balkana. U albanskom „etničkom prostoru“ nalaze se bošnjačke enklave koje su preživjele stoljeća i opstale do naših dana. Usred planinskih gudura još se čuje arhaični jezik bosanski u najzabitijim mjestima i kasabama mogu se sresti ljudi sa prezimenom Boshnjaku. Među Pomacima u Bugarskoj – na Pirinu i Rodopima – skoro u svakom selu postoje porodice Bošnjakovi. I još dalje, sve do Trakije, Anadolije i Sirije.
Mnogi su pobjegli iz Bosne, ali ona nije pobjegla od njih, zadržali je u svojoj duši i srcu, zadržali su običaje i tradiciju, tužne pjesme o zemlji svojih predaka. Mnogi su kroz minule vijekove krenuli za Tursku, ali su se zaustavili na putu i osnovali neki svoj Makondo. „I sa tobom živim u svakoj kapi moje krvi“ napisao je Fatmir Bači, pjesnik rođen među Bošnjacima u Albaniji koji su prije više od 150 godina krenuli iz okoline Mostara i nastanili se blizu Drača.
Na drugoj strani, po mnogim mjestima Bosne i Sandžaka, još u drugoj polovini 19. vijeka stvorene su kolonije doseljenika iz Gore, posebno iz Borja, koje je nakon Prvog svjetskog rata pripalo Albaniji. Prema jednom popisu iz 1918. godine, koji je izvršila austrougarska uprava, u Bosni i Sandžaku živjelo je više stotina Gorana, među kojima i preko 180 punoljetnih Borjana. Uglavnom su radili kao salebdžije, bozadžije, buregdžije i halvadžije. Neki se nikada nisu mogli vratiti u Goru. Danas njihovi potomci samo iz priča znaju da su im očevi i djedovi davno došli sa neke planine između Albanije i Makedonije.
.
Fuad Kare je rođen 1935. godine u Borju, na obroncima Šar-planine. Njegov djed Selim je kao pečalbar otišao u Bosnu krajem 19. vijeka. I Fuadov babo Selman, zajedno sa dva najstarija sina, radio je u Banjoj Luci. Držali su slastičaru u centru Čaršije, nedaleko od čuvene Ferhadije.
Jednom godišnje, obično s proljeća, dolazili su u Borje i Goru da obiđu svoje porodice. Ostajali bi dvije-tri nedjelje i ponovo se vraćali nazad. Fuad je bio najmlađi od petero braće. Behlul i Rasim su živjeli u Borju, dok su Hidajet i Bilal, zajedno sa babom Selmanom, veći dio života provodili u Banjoj Luci.
U vrijeme Rezolucije Informbiroa 1948. godine granica prema Albaniji hermetički je zatvorena. Jedan dio familije ostao je u Bosni, dok je drugi prošao sve strahote totalitarnog i bezbožničkog režima Envera Hodže. Više od četrdeset godina, i jedni i drugi, živjeli su sa „bunarom u duši“, bez ijedne vijesti o svojima. Najmlađi brat Fuad završio je u logoru Ballsh u blizini Fiera, dok je najstariji Bilal, nešto kasnije, život okončao u logoru Manjača kod Banja Luke. Obojica su stradali samo zato što su bili muslimani.
.
Fuad je radio u kovačnici. Bio je vrijedan i dobar majstor, poznat u cijeloj okolini. Izrađivao je i kalio poljoprivredne i druge alatke: kose, srpove, krampove, sjekire, noževe i drugo. Čak je, kao vrstan zanatlija, sam napravio i pušku. Kasnije mu je kovačnicu oduzela kooperativa, ali je nastavio da radi u njoj za potrebe zadruge. Pošto nije bio oženjen, živio je u istoj kući sa dva starija brata. Imao je djevojku i spremao se za svadbu, zakazanu za kraj ljeta. Odrastao je u vjerničkoj muslimanskoj porodici. Radionica mu se nalazila preko puta džamije pa je često prekidao posao i odlazio na namaz. U kući su, pored drugih knjiga, na istaknutom mjestu držali prijevod Kur'ana Časnog hfz. Muhameda Pandže i Džemaludina Čauševića iz 1937. godine. Knjigu je još uoči Drugog svjetskog rata donio babo Selman iz Bosne.
.
Početkom 1967. godine u Albaniji dekretom je zabranjena vjera i obredi koji je prate – molitva, vjerski način sahrane, proslava vjerskih praznika, sunećenje djece i drugo. Džamije su pretvorene u zadružne domove ili magacine za čuvanje žita. Bio je to „vulgarni ateizam“ nezabilježen u svijetu. Stvoren je svijet špijuna, doušnika i potkazivača. Mnogi su osuđeni na višegodišnje kazne zatvora i progonstvo samo zato što su za vjerski praznik obukli svečano odijelo ili što su osunetili svoju djecu. Morali su spaliti ili dobro sakriti sve knjige sa vjerskom sadržinom. Neki su knjige zakopali u zemlju, drugi ih pohranili u sehare sa duplim dnom. Tamo su ostale više od dvadeset godina da svjedoče o jednom vremenu i neuspjelom eksperimentu sa ljudima.
.
Fuad Kare je 24. aprila 1969. godine osuđen na 10 godina zatvora za „izdaju u vidu pripreme za bjekstvo u inostranstvo“, i još na 3 godine zatvora za „neprijavljivanje krivičnog djela protiv države“. Upućen je na izdržavanje kazne u zloglasni logor Ballsh, nedaleko od Fiera.
Međutim, jedina njegova krivnja bila je što je prvog dana Kurban-bajrama obukao svečano odijelo i prošetao od kuće do mjesta na kojem se nalazila džamija, zapaljena nekoliko mjeseci ranije. Od toga dana zvali su je spaljena džamija. Njeno prvo ime izgorjelo je u plamenu i ostalo u ruševinama.
U prvo bajramsko jutro svi radno sposobni muškarci odvedeni su na prinudni rad, daleko van sela. Fuad se nije povinovao pozivu i naredbi od 27. februara 1967. godine kojom se zabranjuje obilježavanje vjerskih praznika. Obukao je najljepše odijelo koje je imao i krenuo ka centru sela.
Na putu prema spaljenoj džamiji sreo ga je sekretar partijskog Odbora i upozorio:
„Druže, zar ti ne poštuješ naredbe Partije?“
Fuad mu je ponosno odgovorio:
„Rođen sam kao musliman i takav hoću da umrem.“
„Nemoj da sutra zažališ zbog ovoga!“, zaprijetio je sekretar Odbora.
Nekoliko dana kasnije, vojnici su Fuada odveli do granice i, pod izgovorom da je pokušao pobjeći u Jugoslaviju, vezanog sproveli u selo. Sa puškom koju je sam izradio, obješenom oko vrata, doveli su ga na trg ispred spaljene džamije. Prije toga pozvali su seljane da vide izdajnika naroda i tražili da ga svi redom pljunu u lice. Niko to nije uradio, jer su dobro znali da je u pitanju obična ujdurma i podvala.
.
U logoru Ballsh bili su osuđenici iz nekoliko drugih zatvora za prevaspitanje koji su ostali punih 13 godina. U njemu je do 1975. godine bilo smješteno oko 900 političkih zatvorenika, dok ih je 1976. ostalo samo 550. Zatvoren je 1984. godine.
Osuđenici iz ovog logora radili su na izgradnji rafinerije nafte kao i stanova u mjestu Ballsh. Davali su im na dan po 600 grama hljeba i jelo koje je bilo kao voda. Na desetine njih su umrli od gladi. Jedan od zatvorenika je stalno govorio: „Ne tražim ništa više od Boga, samo da izađem odavde i napunim stomak lucerkom.“
Tokom nekoliko godina na ovom odjelu umrlo je od raznih bolesti 118 političkih zatvorenika.
Nakon pada komunističkog režima, rođaci su pronašli masovnu grobnicu s posmrtnim ostacima 80 ljudi u blizini zatvora. Ostaci pripadaju bivšim političkim zatvorenicima ovog logora čija su tijela nakon smrti pokopana u masovnu grobnicu u blizini sela Metoh, oko petsto metara od javnog groblja.
Njihovo identificiranje ovoga puta bilo je lakše jer su na njihovim tijelima pronađene staklene boce u koje su umetnuti osobni podaci žrtava.
.
Fuad nije mogao izdržati duže od sedam godina sve metode okrutnog nasilja i mučenja kojima su bili izloženi zatvorenici kampa. Umro je u logoru Ballsh 19. jula 1976. godine.
Petnaest godina nakon Fuadove smrti, izvršena je identifikacija tijela zatvorenika iz ovog logora. Belul je pozvan da preuzme posmrtne ostatke najmlađeg brata. Dženazu su mu klanjali i ukopali ga na seoskom mezarju u Borju. Nekoliko mjeseci kasnije, podigli su mu nišan na kojem su ispisane samo godina rođenja i preseljenja. U vrhu nišana uklesana je Fuadova fotografija u svečanoj nošnji, zbog koje je osuđen na trinaest godina zatvora iz kojeg se nije vratio.
.
U Borju, na mjestu gdje se nekad nalazila spaljena džamija, podignuta je nova, sa bijelom i do neba visokom munarom. Prošlog ramazana bila je puna polaznika vjerske pouke – dječaka i djevojčica iz sela. Na drugoj strani, u Banjoj Luci je 7. maja 2016. godine svečano otvorena Farhat-pašina džamija (znana kao Ferhadija), srušena do temelja u ratu 1993. godine. Braća Fuad Kare i Bilal Selimović nisu dočekali obnovu ni jedne ni druge džamije.
.
Prof. dr Sadik Idrizi
