Bošnjaci Kosova za “Preporod”: Mnogi mladi s Kosova sanjaju da obiđu Sarajevo; Vizni režim kao dodatni problem

U najnovijem, junskom izdanju islamskih novina Preporod objavljen je tekst o Bošnjacima Kosova pod naslovom “Češće se susrećemo u Mekki, Istanbulu, nego u Sarajevu, Prištini ili Skoplju”. Sagovornici su bošnjački politički i vjerski predstavnici na Kosovu.

Češće se susrećemo u Mekki, Istanbulu, nego u Sarajevu, Prištini ili Skoplju

Zaborav matice

Trebamo formirati uniju islamskih zajednica Balkana s rotirajućim sistemom u rukovodstvu. Balkan ima svoje specifičnosti i možemo mnogo uraditi unutar granica. Ova unija bi bila jednostavno ta koja bi dijelila kulturološke sličnosti, fetve i bila bi glas muslimana ovog regiona./ Sarajevo nije ništa konkretno učinilo za Bošnjake ovih prostora. Studenti nakon srednje škole teško mogu upisati fakultet u Bosni, a sve počinje nepriznavanjem dokumenata.

Za razliku od muslimana u Sjevernoj Makedoniji gdje se muslimani mogu sporazumjeti na makedonskom jeziku na Kosovu u međusobno sporazumijevanje mora se odvijati uglavnom na albanskom jeziku što predstavlja poteškoće mlađim generacijama koje ne znaju albanski ili pak bosanski jezik. Ta jezička barijera ostavlja traga na komunikaciju među muslimanima bez obzira što dijele istu vjeru, a u mnogo čemu i iste običaje. Kao što je Kosovo mlada nezavisna država, što ne znači da nema dugu tradiciju vjerskog aktivizma i institucionalnog rada, tako i Islamska zajednica na Kosovu pred sobom ima novi put izgradnje infrastrukture i institucionalnog osnaživanja u čemu učestvuju svi muslimani na Kosovu, uključujući i Bošnjake koji živeći u određenim regijama mogu kazati da imaju bošnjački džemate.

Dugotrajno srpsko ugnjetavanje Albanaca, kasnije i pokušaj uništenja Albanaca na Kosovu, ostavio je posljedice i na odnose među Bošnjacima i Albancima. Međutim, to je danas već stvar prošlosti i Bošnjaci imaju mogućnost i priliku da shodno svojim mogućnostima, potencijalima i naravno želji izgrade svoje mjesto u kosovskom društvu, a to im ujedno garantira i ustav Kosova. Stoga, kada se govori o muslimanima na Kosovu, koji su do jučer učestvovali u radu zajedničke Islamske zajednice i zajedno gradili medrese, kao Alaudin medresu u Prištini, treba govoriti posebno o vezama muslimana Bošnjaka s muslimanima Bošnjacima u regionu, jer muslimani Albanci imaju idealne uvjete da kao većinski muslimanski narod gradi, što i čini, veze i s Albancima i s drugim u regionu dok Bošnjaci ostaju na marginama razvoja kako u institucionalnom tako i personalnom smislu. Kao muslimani Bošnjaci oni mogu ostvariti sva svoja vjerska prava na Kosovu, ali ako žele zadržati svoju specifičnost, koja je bogatstvo u religijskom i nacionalnom mozaiku, onda pred sobom imaju neizvjesnu budućnost po pitanju mladih generacija koje, odlazeći na studije i rad van Kosova, bivaju izloženi nacionalnoj asimilaciji što ne odgovara ne samo Bošnjacima, već i Albancima jer Kosovo je još uvijek država prema kojoj pružaju ruke i Srbi i Bugari i neki drugi narodi. Stoga, Albanci muslimani znaju da su oni garant opstanka države Kosovo, ali i to da su muslimani Bošnjaci njihov najjači oslonac, jer s njima dijele ne samo vjeru, već i tradiciju, i kulturu, i običaje, i svijest o tome da musliman na Balkanu, ali i svugdje u svijetu, može biti slobodan samo ako ima sigurnu domovinu.

Prihvatanje islama kod Albanaca i Bošnjaka

Prema riječima doktora islamskih nauka Azmira Jusufija, koji je završio Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, islam je nesumnjivo odigrao veliku i aktivnu ulogu u životima balkanskih naroda, posebno u pitanju kulturnog i nacionalnog osvještavanja.

Dr. Jusufi je kazao da je pitanje razloga i uzroka koji su jasno uticali na Albance da prihvate islam i prepoznaju ciljeve i nakane ove vjere vrlo teško razotkriti. Međutim, prema nekim historičarima, kako navodi dr. Hajredin Hoxha, postojao je veoma snažan razlog koji je Albance nagnao da prihvate islam, i taj je razlog bio psihičke i duhovne prirode, koji je bio usko povezan s historijom vjerskih, heretičkih, krstaških ratova koji su se vodili protiv islama na Balkanu još od X stoljeća, zatim neprekidna historijska konfrontacija sporova između grčke i latinsko-katoličke crkve između XII i XIV stoljeća, koja je razvijena da dominira i potčini narode Balkana. Ovi događaji i ratovi podstakli su mržnju Albanaca i njihovo odvajanje od crkve, pa shodno tome, počeli su tražiti izlaz u novoj vjeri, jer su samo u islamu našli duhovni i fizički odmor za zadovoljenje potreba ovoga i onoga svijeta, pa su iz tog razloga prihvatili islam raširenih ruku kao svoju prirodnu vjeru.

„Ako napravimo neku paradigmu, iz sličnih okolnosti su prihvatili islam i Bošnjaci koji su bili Bogumili (monoteistički Kristjani). Što se tiče načina i metode prelaska Albanaca na islam i ceremonija koje su se dešavale kada je neko prelazio na islam, historičari kažu da je prelazak s hrišćanske vjere na islam obavljen ceremonijalno. Ponekad je musliman postao domaćin kuće pa bi tako i cijela njegova porodica samovoljno prelazila na islam. Također, historičari kažu da osoba koja bi odlučila da promijeni vjeru, morala je sa sobom dovesti svjedoke koji su smatrani pravednima i muslimanima, a onda su skupa išli kod šerijatskog sudije (kadije) i pred njim izjavili oba svjedočenja. Takva osoba je pred kadijom otvoreno izjavila da nije primila islam na silu, već je dobrovoljno izrazila želju da pređe na islam. Nakon ove izjave, u prisustvu kadije i svjedoka bi takva osoba posvjedočila svoj prelazak na islam islamskim svjedočenjem (šehadetom)“, navodi dr. Hajredin Hoxha.

Budućnost života bratskih naroda

Bošnjaci i Albanci, kao autohtoni narodi na Balkanu, imaju dosta toga zajedničkog, počevši od vjere pa sve do historijskih, kulturoloških i društvenih okolnosti.

„Njihova tačka spajanja po mnogo čemu je bilo Sarajevo. Poznata je činjenica da je duhovni centar muslimana Balkana bilo Sarajevo, u kojem se nalazila i njihova vrhovna islamska institucija za vrijeme bivše zajedničke države – Jugoslavije, institucija Rijaseta Islamske zajednice, koja je pod svojim okriljem sakupljala sve muslimane Balkana, među kojima i Albance. Gazi Husrev-begova medresa i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu su imali drugu ključnu ulogu međusobnog umrežavanja, druženja i zbližavanja. Dosta je svršenika ovih obrazovnih institucija koji su dolazili iz krajeva u kojima žive Albanci, kao što je Kosovo i Makedonija. Ovi svršenici obrazovnih institucija su prenosili svoja stečena znanja i iskustva u svojim krajevima gdje su živjeli i djelovali, te su tako jačali vjerske institucije i formirali nove, kao što su medrese, islamski fakulteti i sl. Međutim, ratna dešavanja na Balkanu, sa svojim ciljevima, prouzrokovala su duhovno cijepanje i rušenje mostova između ova dva bratska naroda. Iako se pojedinci od bošnjačkih intelektualaca na Kosovu, uz podršku institucije Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i Predsjedništva Islamske zajednice Republike Kosovo, trude da se ovi porušeni mostovi ponovno uspostave, nažalost, politička dešavanja u ovim državama usporavaju njihovo ponovno uspostavljanje“, kazao je dr. Jusufi naglašavajući da je potrebno očuvati nadu da će se ove „barikade probiti“kako bi narodi bratski živjeli i dijelili svoja duhovna saosjećanja, te i institucionalno jačali svoje veze koračajući dalje ka boljim islamskim i evropskim standardima i vrijednostima.

O odnosima Albanaca i Bošnjaka govorio nam je i glavni imam Odbora (Medžlisa) Prizren dr. Orhan Bislimaj koji je istakao da se mora biti objektivan u sagledavanju tih odnosa prije svega zbog onoga što su ta dva naroda propatila u svojoj povijesti i političkim previranjima u regionu. Ipak, smatra da razmjene učača Kur’ana tokom ramazana, zajedničke ekskurzije i druge aktivnosti trebaju biti konkretni pokazatelji želje i mogućnosti za saradnjom koja ide u smjeru promocije univerzalnih vrijednosti islama i iskustava u boljoj organizaciji vjerskog života. Inače, džemati u kojima živi većina bošnjačkog stanovništva aktivno i predano učestvuju u radu Islamske zajednice Kosova, a kada je riječ o trajnoj saradnji s Islamskom zajednicom u BiH svake godine sejjar-vaizi iz Bosne provedu dio ramazana na Kosovu.

„Iz naše zajedničke zaostavštine možemo formirati stabilnu podlogu za stvaranje i održavanje komunikacije. Tu ne smije biti mjesta za uzimanje u obzir izmišljenih teza da Bosna ili Albanija žele zastupati sve muslimane Balkana. Imamo potrebu da razmišljamo muslimanski i o općoj koristi. Trebamo formirati uniju islamskih zajednica Balkana s rotirajućim sistemom u rukovodstvu. Balkan ima svoje specifičnosti i možemo mnogo uraditi unutar granica. To bi predstavljalo jačanje islamskih zajednica u regionu. Razmjenjivala bi se praksa i realizirali zajednički projekti. Ova unija bi bila jednostavno ta koja bi dijelila kulturološke sličnosti, fetve i bila bi glas muslimana ovog regiona. Iako mi znamo, po Kur’anu, da su muslimani braća opet ne zaustavljamo te antagonizme. Ipak, možemo na to utjecati. Ova unija bi promovirala i akaidsko jedinstvo. Mi, naravno, nemamo i ne govorimo o političkom islamu, ali imamo učenje zajedničko. Zajedničkim djelovanjem umanjio bi se i utjecaj ideološkog tumačenja“, kazao je dr. Bislimaj.

Duhovno zajedništvo postoji

Doktor islamskih nauka Munafis Hodža iz regije Gora na Kosovu nam je kazao da je insistiranje na zajedništvu jedna od temeljnih odlika islama kao koncepta vjerovanja i djelovanja. Ova tema, odnosno, razumijevanje muslimanskog jedinstva, itekako je važna stvar za muslimane na ovim prostorima, naročito u kontekstu posljednjih psiholoških ratova koji se otvoreno vode protiv njih.

“Muslimani ovog regiona predstavljaju skup različitih etničkih grupa, kao što su Bošnjaci, Albanci, Turci, Pomaci, Gorani itd. I svi oni pripadaju sunnijskim muslimanima, osim bektašija u Albaniji, i slijede hanefijsku školu u fikhu. Ono što možemo primijetiti kada je u pitanju islam i muslimani u ovom regionu jeste činjenica da muslimanski autori ovog područja redovno pišu o vlastitim vjersko-etničkim grupama. Muslimani ovog regiona razmišljaju i žive u okvirima države u kojoj žive, iako je duhovna povezanost među njima i dalje živa. Isto možemo vidjeti da je posljednja decenija XX vijeka bila slična posljednjim decenijama XIX vijeka za muslimane u ovom regionu. Ne smijemo zaboraviti činjenicu da, bez obzira koliko bili brojni i materijalno spremni, muslimani nikada nisu neovisni jedni od drugih, a naročito u ovim vremenima sveopće slabosti i razjedinjenosti islamskoga ummeta. Iako trenutno svaka država u regionu ima svoju Islamsku zajednicu i fizički smo odvojeni, nismo kao što je bilo u vremenu bivše Jugoslavije ujedinjeni u jednu Islamsku zajednicu, ali smatram da duhovno zajedništvo postoji”, kazao je dr. Munafis.

Na pitanje da li muslimanski narodi ovog regiona poznaju život i okolnosti drugih u regionu samo putem vijesti dr. Munafis je kazao:

“Nakon raspada Jugoslavije uspostavile su se nove granice i to je dosta uticalo i na međusobne veze muslimana ovog regiona. Nakon završetka rata na Kosovu 1999. godine Islamska zajednica Kosova morala se okrenuti sama sebi, uspostaviti i jačati svoje institucije. Islamska zajednica Kosova je nadnacionalna. Možemo slobodno kazati da Islamska zajednica Kosova je zajednica svih muslimana, bez obzira na etničku pripadnost. Islamska zajednica Kosova ima 29 odbora, a svaki odbor ima svog predstavnika u Saboru Islamske zajednice Kosova. Ako se osvrnemo na region i saradnju među muslimanima možemo slobodno reći da te veze nisu dovoljno jake. Mi se često obradujemo kad nam dođe neko iz BiH. Susreti nisu česti, a od velikog su značaja i jako su nam potrebni. Moramo raditi na razvijanju veza s muslimanima u regionu, a pogotovo s muslimanima u BiH. Ne smijemo dozvoliti da te administrativne granice uskrate našu ljubav i naše međusobne odnose. Moramo pokazati da smo jedno i da je vjera islam vrijednost koja nas najviše spaja.”

Kada je riječ o saradnji pitali smo postoji li ikakva inicijativa ili dosadašnji projekti koji nastoje upoznati mlade generacije muslimana jednih s drugima u regionu?

“Na godišnjem nivou redovito se održavaju razna mektepska takmičenja kako na centralnom tako i na nivou Odbora. Također na godišnjem nivou se nekoliko puta održavaju

tribine i seminari koji su prije svega namijenjeni mladima. Tu su i razne ekskurzije za polaznike mekteba. Zatim, u nekoliko navrata, zadnji put u Prizrenu, smo kao Odbor Islamske zajednice regije Gora sa svojim izabranicima učestvovali na seminaru i druženju mladih koje je organizovala Uprava za vanjske poslove i dijasporu pri IZ u BiH u saradnji s Islamskom zajednicom Kosova, a gdje je učešće uzelo mnogo mladića i djevojaka iz različitih Islamskih zajednica u okruženju. Smatram da ovo polje treba posebno unaprijediti i na njemu raditi. Treba iskoristiti potencijale i iskustva svih islamskih zajednica u regionu i raditi na unapređenju projekata i organizovanijoj saradnji s ciljem upoznavanja mladih generacija muslimana jednih s drugima”, zaključio je dr. Munafis.

Razmjena vaiza između Kosova i Bosne

O utjecaju granica na međusobne veze govorio je i mr. Elmir Karadži, koji je i profesor u Alaudin medresi u Prištini. Prema njemu s disolucijom zajedničke jugoslavenske države i uspostavom novih granica, odnosi među muslimanima ovog regiona su se promijenili. „Kao da je nastao vakuum u međusobnoj interakciji, ne samo na institucionalnom, već i na personalnom nivou. Pored već poznatih političkih i viznih barijera, kao da se stvorilo uvjerenje o vlastitoj samodovoljnosti. Činjenica je da su se stvorili povoljniji uslovi za djelovanje, izgrađena je solidna obrazovna i vjerska infrastruktura, stručni kadrovi su se omasovili, vjerske institucije (džamije) su obnovljene i nove su izgrađene. Pa ipak, pogrešno je misliti da jedni bez drugih možemo. Naprotiv, živimo u globaliziranom svijetu i intensifikacija međusobnih odnosa je nužna i to u vidu umrežavanja ideja, projekata i osmišljavanja djelovanja vjerskih institucija, prije svega, ali i intelektualaca u interpretaciji islama jer se manje više suočavaju s istim izazovima, koji zahtijevaju uravnotežene, odmjerene i koordinirane akcije i reakcije. Naši vjerski predstavnici češće se susreću u Mekki, Istanbulu, Kairu ili nekom drugom centru, nego u Sarajevu, Prištini ili Skoplju. Medrese i fakulteti imaju potrebu za intenzivnijom saradnjom, razmjenom kadrova, iskustava i ažuriranjem nastavnih kurikuluma. U cilju jačanja duhovnih i kulturnih veza, razmjena vaiza između Kosova i Bosne tokom ramazana bila bi idealna ideja“, kazao je mr. Karadži i istakao: „Bošnjaci i Albanci kao dva autentična muslimanska naroda na Balkanu moraju uspostaviti čvršće veze. U tom pogledu, uloga vjerskih zajednica bi mogla biti od ključne važnosti. Na Kosovu je i dalje prisutna, posebno među srednjovječnim i starijim generacijama, nostalgija za Sarajevom kao duhovnim, kulturnim i islamskim intelektualnim centrom. S druge strane, otežavajuća je okolnost da sve više mladih ne zna bosanski jezik. Engleski jezik se nameće kao alternativa koju treba u dobroj mjeri iskoristiti.“

Mnogi mladi s Kosova sanjaju da obiđu Sarajevo

Fatmir Sezairi je podsjetio na bliskost Bošnjaka s Bosnom i bosanskom duhovnošću: „Još od davnina, Bošnjaci s Kosova su Bosnu i Hercegovinu smatrali svojom maticom, a Sarajevo je uvijek smatrano kao duhovni centar svih muslimana Bošnjaka. To potvrđuje i činjenica da sva islamska literatura koja dolazi u ruke Bošnjaka na Kosovu je literatura iz Bosne. Prva literatura koja je u ruke Bošnjaka Kosova došla je: ilmihal, Preporod, Glasnik, prijevod Kur’ana na bosanski jezik, itd. Ove veze su intenzivirane u posljednje vrijeme, možemo reći u vrijeme kada je olakšana komunikacija među ljudima, tj. dolaskom interneta. Rijaset Islamske Zajednice, na čelu s reisul-ulemom, svake godine u mjesecu ramazanu šalje svoje izaslanike u naše džemate, što je još jedan dodatni vid naših veza. Također, svake godine Rijaset organizuje omladinske iftare za sve mlade ljude iz regiona. I što se tiče mladih ljudi u regionu, može se primijetiti da se intenzivnije druže u virtuelnom svijetu, preko društvenih mreža, a jedan od razloga je taj što im je uskraćeno putovanje, tj. Kosovo i BiH su međusobno uvele vizne režime, pa na taj način je veoma otežano putovanje. Mislim da bi veze među mladim ljudima u regionu bile intenzivnije kada bi se te vize ukinule. Mnogi mladi s Kosova sanjaju da obiđu Sarajevo. Nažalost, mnogi u Bosni i Hercegovini i ne znaju da ima Bošnjaka na Kosovu. Na nama je da pojasnimo široj javnosti BiH da na Kosovu ima Bošnjaka koji vole svoju maticu i njene građane svim srcem i smatraju ih braćom“, kazao je Sezairi naglasivši percepciju mladih u današnjici.

„Mlađe generacije imaju osjećaj da u regionu imaju svoju braću po vjeri, i to nije samo statističko znanje, jer nije ista ona bliskost kada jedan musliman susretne nekoga iz regiona, bilo Bošnjaka ili nekog drugog iz regiona, od nekoga koji dolazi iz drugog kraja svijeta. Naša dijaspora je, npr., mnogobrojna. Nema grada u Evropi, a da ne možeš susresti nekog `našeg’. Da su veze među muslimanima regiona intenzivnije govori i činjenica da se naši u dijaspori, uglavnom, priključuju bosanskim džematima. Ima slučajeva da im je bosanski džemat veoma daleko, bliži su im neki drugi džemati, ali su oni u većini slučajeva članovi bosanskih džemata. Na taj način održavaju veoma bliske odnose, druže se, učestvuju u svim aktivnostima i, naravno, veoma često dolazi do novih prijateljstava koje rezultiraju sklapanjem brakova“, kazao je Sezairi koji je imam najvećeg bošnjačkog džemata Gornje Ljubinje kod Prizrena.

Na kraju, zaključio je da veze trebaju da budu intenzivnije među muslimanima regiona i zbog toga što im je sudbina bila ista. „Ako nas je politika razdvojila, ako je tu napravljena greška, vjera nas treba spojiti i tu grešku možemo da ispravimo jedino ako se okrenemo vjeri islamu i njenim vrijednostima. Ja sam npr., studirao u Sarajevu na Fakultetu islamskih nauka još prije dvadesetak godina, imam kolega s kojima i dan-danas održavam veze. Na taj način ima puno onih koji održavaju te veze. Naravno, veze među nama bi bile dublje da nije uveden vizni režim između Kosova i BiH“, kazao je Sezairi.

Vizni režim kao dodatni problem

O viznom režimu razgovarali smo i s nekim političarima koji predstavljaju na Kosovu bošnjački nacionalni korpus, s obzirom da su njime najviše pogođeni Bošnjaci.

„To što je vizni režim uradio Bošnjacima nazvala bih jednim političkim, kulturnim i nacionalnim masakrom iz prostog razloga što ne mogu otići u Sarajevo ni da razmijenim mišljenje i iskustvo. Ja ne znam, lično, šta radi moja rodica u Sarajevu jer da bih došla do nje meni je takva procedura da je nekada praktično to i nemoguće. Kao poslanik imam diplomatski pasoš i dvaput su mi odbili dobivanje vize. Sada zamislite kako je ljudima s običnim pasošem. Smišljeno su nas `ohladili’ ovim vizama. Granice hlade ljude. Kada jedno vrijeme ne možete ostvariti kontakt s nekim vi više i ne stvarate potrebu za tim. Nakon nekoliko godina vi više i ne razmišljate o tim ljudima, konkretno Sarajevu ili na Kosovu. Bošnjaštvo se ovdje brani i to tamo gdje je to bitno. Možete vi pričati o bošnjaštvu u kući svojoj i slično, ali to se radi u političkim klupama. Iz tog razloga sam iznijela Rezoluciju o Srebrenici u Skupštini Kosova pred svoje kolege, što smatram i svojim najvećim uspjehom jer je moje Kosovo priznalo genocid koji je počinjen nad mojim narodom u Bosni. Svoju djecu sam odvela u Tunel spasa u Sarajevu, jer sebe moraju formirati i sa znanjem da je neko platio veliku cijenu da oni mogu slobodno da budu ono što jesu“, kazala je Duda Balje, bošnjačka političarka i predsjednica Socijaldemokratske unije. O odnosu Bošnjaka prema Kosovu Balje je kazala da je neupitna ljubav Bošnjaka prema državi koju smtraju svojom i koju će uvijek graditi u demokratskom okruženju.

„Bošnjaci nikad nisu bili destruktivan narod. Uvijek su radili za dobrobit Kosova. Teško ćete čuti da je ovdje neki Bošnjak kriminalac. Ne možete naći nijednu lošu stvar koju je neko doživio od Bošnjaka na Kosovu. Neko je vidio zlo od drugih, ali ne od nas i ako neko bude spominjao Bošnjake u negativnom kontekstu itekako će to morati da objasni. Naravno, ne zaboravimo: jedan narod je negdje cijenjen onoliko koliko sebe cijeni. To trebaju da zapamte i ponavljaju svi Bošnjaci u regionu“, kazala je Balje.

Bahrim Šabani potpredsjednik Skupštine Republike Kosovo i narodni poslanik kazao je da je vizni režim ono što najviše otežava komunikaciju među ljudima, jer su prekinute čak i familijarne veze. „Imam amidžu u Bosni i kada nam je preselila nana on nije mogao doći. Naš kolega nije mogao otići svom bratu na dženazu. Pitao sam Bošnjake kako su dozvolili da se uvede vizni režim, jer sada, naravno, Dodik ne želi da se ukine. Sada ne krivim Dodika. Bosna se uopšte ne stara o svojim ljudima van Bosne. Bošnjaci su se ovdje snašli, potpisnici su deklaracije o nezavisnosti Kosova i imaju svoje obrazovanje na bosanskom jeziku koji je i službeni jezik u Prizrenu. Nama ne treba posebna pomoć Sarajeva, već da imamo komunikaciju i saradnju. Bošnjaci međusobno u regionu, osim u Bosni, imamo odličnu saradnju. Žalosno je da s kosovskom ličnom možete otići u Beograd, a ne možete u Sarajevo. Usvojili smo tri berlinska sporazuma, a treći koji govori o slobodi kretanja još uvijek nije ratifikovan u Bosni“, kazao je Šabani.

Rasim Demiri, predsjednik Demokratske stranke Bošnjaka koja je dio koalicije Vakat, kazao je da bez obzira na sve granice još uvijek postoji jaka veza među muslimanima koji su živjeli u zajedničkoj državi, ali bez suštinske saradnje stvari se ne mogu pokrenuti nabolje. Štaviše, sve se rjeđe i dolazi iz Bosne na Kosovo. „Odnosi među svim muslimanima su dobri, a mi Bošnjaci imamo posebnu potrebu da imamo vezu s matičnom zemljom Bosnom, bez obzira o kojim odnosima govorimo. Nažalost, danas nam je lakše dobiti vizu za Ameriku nego za Bosnu. Vama iz Bosne je lakše dobiti kosovsku vizu nego nama bosansku. Bez obzira na sve prepreke opet imamo dobru komunikaciju s ljudima iz Bosne, ali ta saradnja nije dovoljna. Želim se posebno zahvaliti vama jer vrlo je rijetko da neko dolazi iz Bosne na Kosovo da čuje i prenese naš glas. Naše misli su upućene prema Bosni bez obzira kakvo je stanje u Bosni na koju se uvijek pozivaju npr. neki intelektualci kada se pokušava ostvariti bolja saradnja. Ako država ne može ostvariti veću saradnju s Kosovom ko sprečava intelektualce i druge da se saradnja odvija“, kazao je Demiri.

Bošnjaci su važan faktor u regionu

Zamjenica premijera Albina Kurtija je Bošnjakinja Emilija Redžepi koja je poznato lice na političkoj sceni s jasnim stavovima o osnaživanju bošnjačkog identiteta u regionu. S obzirom da su Bošnjaci u potpunosti opredijeljeni za snažno Kosovo, grade ekonomski ovu zemlju i doživljavaju je svojom domovinom, te se protive izgradnji Kosova s nekim kompromisima po teritorijalni integritet kao što su ideje o zajednici srpskih općina na Kosovu, što Bošnjake podsjeća na secesionistički faktor Republike srpske u Bosni, Redžepi smatra da Bošnjaci imaju podršku Kosova da grade svoj nacionalni identitet na Kosovu i budu vidljiviji u kosovskom društvu.

„Bez obzira što smo svi muslimani, dijelimo se na kulturološki način po toj nacionalnoj osnovi. Bošnjaci mogu biti faktor na Balkanu i trebamo biti vidljiviji i uvjerljiviji u mnogo čemu. Ta neka naša povezanost s Bosnom itekako treba biti ozbiljnija, ali i obostrani veći angažman. Naša cifra na Balkanu je respektabilna i Bošnjaci su narod koji ima svoju kulturu, jezik, tradiciju, običaje koji se trebaju vidjeti na prostoru cijelog regiona. Kao zamjenik premijera imam potpunu autonomiju djelovanja po ovom pitanju i mogu organizirati s vama i drugim institucijama okrugle stolove posvećene važnim temama te i publikovati to. Mi smo otvoreni za saradnju. Upravo sam se vratila iz Crne Gore gdje sam pozvala Bošnjake na saradnju i očekujem posjetu reisa iz Crne Gore. Smatram da u ovom momentu naš nacionalni korpus u mnogim zemljama u regionu je na udaru, kao što je trenutno na Kosovu od Bugara. Stoga, itekako nam je potrebna jača povezanost preko Islamske zajednice u BiH, preko akademskog osoblja, institucija, medija pa i političara koji zastupaju nacionalni interes Bošnjaka uz saradnju s nevladinim sektorima“, kazala je Redžepi koja smatra da bi se i mnogi imami mogli, jer nisu ničim uvjetovani, više posvetiti osnaživanju nacionalnog osjećaja, odnosno kulturnom i društvenom angažmanu kod Bošnjaka s obzirom na sve okolnosti.

Bošnjaci i moguća dekadenca

Mustafa Balje, renomirani novinar i nagrađivani književnik, smatra da su veze muslimana, u prvom redu Bošnjaka kojima je onemogućen dolazak u Bosnu, itekako pokidane. „Na ovim prostorima od devedestih godina je ratno stanje i ljudi su više razmišljali o egzistenciji. Naravno, emocije postoje“, na početku razgovora Balje je istakao probleme s kojima se naročito Bošnjaci susreću od viznog režima do nedostatka literature na bosanskom jeziku. „Vjera je bila faktor ujedinjavanja kod Bošnjaka, jer nisu imali jake nacionalne institucije. Sva literatura pa i Takvim je dolazio iz Bosne, ali prvo zbog rata i velikosprske agresije a onda zbog drugih razloga mi više nemamo ni Takvim, zbog čega smo se okrenuli da sami objavljujemo. Nekada je Islamska zajednica bila rasprostranjena sa svojim institucijama širom Jugoslavije, a danas se može prije govoriti o nekoj nostalgiji nego suštinskoj vezi i saradnji. Veze su prekinute s nacionalne i vjerske strane, a svemu tome je posebno doprinijelo i uvođenje viznog režima. Ranije je bilo više naših studenata u Bosni, a danas je to teško izvodljivo. Naša djeca umjesto da se školuju u Sarajevu, studiraju u Bugarskoj gdje im se nameće da budu Bugari da bi dobili kvalitetne studentske uslove i diplome priznate u Evropskoj uniji. To naglašavam jer muslimani sebe moraju ostvarivati i gledati i kroz nacionalni identitet na ovim prostorima“, kazao je Balje istakavši da političari ne rade dovoljno na toj nacionalnoj svijesti kod naroda, spočitavši to i nekim imamima koji bježe od te teme i nacionalnog identiteta. „Mi smo aktivno učestvovali u donošenju zakona i drukčije su nas i Albanci kao većinski narod posmatrali nego danas, jer bili smo ozbiljni članovi društva u kreiranju Kosova, ali od neke 2008. ili 2009. godine Bošnjaci idu u dekadencu, bez obzira na sve mogućnosti i uslove koje nam daje ova zemlja. Ne možete naći ovdje naprimjer Bošnjaka koji neće emocionalno govoriti o islamu ili bošnjaštvu. Ne postoje prečice u kreiranju i održavanju jedne nacije. Postoji put koji moramo svi proći. Dosta pozitivnog slušam o radu i nastojanjima Islamske zajednice u BiH da osnaži ljude ovdje. Međutim, želim naglastiti da je ključ našeg opstanka i napretka mogućnost slanja djece na studij u Bosnu. Ako Bugarska kroz nečasne stvari želi oduzeti identitet naše djece, zašto Bosna časnim metodama ne bi privukla djecu da studiraju u Sarajevu. Mi trebamo imati veće učešće akademskog osoblja iz Bosne ovdje. Taj nekadašnji utjecaj još uvijek nas ovdje drži. Pokušavamo ovdje organizirati kulturne događaje, a evo ovu svoju knjigu koju vam poklanjam je prvi roman jednog Bošnjaka s Kosova koji je objavljen u Sarajevu. Sve što se ostvaruje je putem ličnih poznanstava i dobre volje pojedinaca. Nas toliko stvari spaja i ako drugi narodi prave svoje svjetove zašto mi to ne činimo na nekim civilizacijskim osnovama. Bošnjaci su na častan način sačuvali svoj vjerski i nacionalni identitet i nismo niti ćemo ikada imati neke velike nacionalne ideje. Ovdje sve što smo radili, radili smo sami. Imali smo i novine `Selam’ koje su izlazile do 1998. godine pa onda `Kosovski avaz’ i `Alem’. Uglavnom, danas Bošnjaci nemaju ozbiljne naučne ili kulturne institucije kroz koju bi afirmirali svoj identitet. Najgore je za mlade koji odlaze i sve će ih manje interesovati bilo što osim materijalnih uslova života“, kazao je Balje.

O mladima i obrazovanju smo razgovarali s doktorom nauka iz oblasti turizma Zahirom Arifovićem koji na privatnom fakultetu na kojem se odvija nastava i na bosanskom jeziku radi kao profesor. Mladi Bošnjaci uglavnom ne znaju albanski jezik, studiranje na bosanskom jeziku je ograničeno na određene smjerove i onda se traži alternativa u inozemstvu gdje mogu studirati na drugim jezicima i gdje dobivaju dobre stipendije te na kraju i diplomu koja je priznata u Evropskoj uniji. Mladi upisuju fakultete u Bugarskoj koja sada traži svoju zajednicu na Kosovu, iako mladi nisu Bugari niti znaju govoriti bugarski jezik. Zbog toga je na zadnjem popisu stanovništva izvršena velika propaganda nad mladim Bošnjacima da se radi studentskih benefita izjasne kao Bugari. „Zvanično Sarajevo nije ništa konkretno učinilo za Bošnjake ovih prostora. Studenti nakon srednje škole teško mogu upisati fakultet u Bosni, a sve počinje nepriznavanjem dokumenata. Zbog svih tih zatvorenih vrata u Sarajevu mogu kazati da više sada kao svoju maticu osjećam Novi Pazar nego Bosnu u svakom pogledu. Naravno, ono što trebamo znati da mi svi osjećamo Albance svojom braćom, već govorim o tom posebnom osjećaju među Bošnjacima. Danas su posebno dobre veze među Albancima i Bošnjacima, jer tokom i nakon rata zbog sličnosti srpskog i bosanskog jezika postojala je ta barijera među nama. Dosta Bošnjaka danas zna i albanski jezik i lakše je ostvarivati i komunikaciju i veze. U tom kontekstu, nama su ovdje najbliži Albanci jer možemo se osloniti jedni na druge“, kazao je Arifović kojeg smo pitali o vidljivosti bošnjačkog identiteta na Kosovu o kojem je govorio Balje.

„U suštini ta vidljivost je jako slaba. Također, imate problem da su u nekim dijelovima više zastupljene srpske televizije nego one koje promoviraju bošnjački i bosanski identitet. Ljudi vrlo slabo izlaze u javni i kulturni život te medije i samo su političari ti koji popunjavaju taj prostor. Mi nemamo trenutno prostor i vrijeme da pokažemo svoju kulturu i identitet. Pokušava se to uraditi preko nevladinih organizacija i Ministarstva kulture. U Prizrenu se, doduše, i zna za Bošnjake, odnosno mnogo više nego u Mitrovici, Ferizaju ili Prištini. Moj sin kad završi srednju školu ne znam gdje da ga pošaljem. Ovdje na bosanskom jeziku može studirati na Edukacijskom fakultetu, može studirati ekonomiju i turizam, to je što imamo na raspologanju. Gdje su inženjeri, doktori itd.?“, kazao je Arifović istakavši dileme o svojoj budućnosti onih koji ne nauče albanski jezik.

Nada ostaje

Razgovarajući s građanima, našim džematlijama na Kosovu evidentno je da ostaju u nadi da će se stvari promijeniti, jer mnogo toga je što muslimane ovog regiona spaja, a ono što ih razdvaja najviše trenutno dolazi iz one matrice koja je prekidala živote muslimana u regionu, kamoli administrativne veze.

„Ja sam jedno vrijeme boravio u Bosni. Mi smo odavde posmatrali Sarajevo kao svjetionik islama. Kada sam ovdje došao, poslije dvije godine provedene ovdje, žao mi je što moram reći ali sam razočaran zbog neuspostavljenih veza. Nadam se da će se taj svjetionik ponovo upaliti, jer sada je osjećaj da se Sarajevo polahko udaljava. Vrijeme je učinilo svoje i veze su uveliko pokidane. Osjećaj jednih prema drugima je obostran i da bi ostale veze nužno je da se desi fizičko spajanje ljudi koje je onemogućeno zbog viza i granica“, kazao je Sefer Saliji.

Hasan Demiri nam je ukazao na specifičnosti muslimana regije u svijetu, te sličnosti tih muslimana u regionu. „Bio sam u Sarajevu dva-tri puta i mogao bih samo tamo da živim. Kada vidite one žene, naše nane u dimijama osjetite da je to isto. Te majke osjećate kao svoje. Kao da smo svi iz jednog sela“, kazao je Demiri.

Na kraju, sve veze o kojima govorimo mogu biti ugrožene ili trenutno pokidane, ali ono o čemu je potrebno razmišljati je šta se čini sada, ne da one budu obnovljene zbog nas, već budućih generacija koje samo kroz ove i ovakve priče slušaju da imaju poseban osjećaj prema muslimanima u drugim gradovima koje i ne poznaju i nikada ih nisu posjetili. To će biti teško objasniti ako to i sami ne dožive.

Peporod 1. jun 2024.