Akademik Ferid Muhić: Bošnjaci – da! Bosanci – ne!

Koketiranje sa formulacijom “Bošnjaci/Bosanci“, koja se često koristi, ne samo što ne afirmiše etničku i nacionalnu pripadnost Bošnjaka, nego još dodatno negira njihovu posebnost, a time dovodi u pitanje i samo postojanje Bošnjaka. U krajnjoj liniji, ova koliko nesretna toliko i nespretna dvočlana odrednica doslovno znači “Bošnjak iz Bosne“, zato što označava samo Bošnjake koji žive na teritoriji Bosne, kao što bi se dvočlana formulacija “Bošnjaci/Austrijanci“ odnosila samo na Bošnjake koji žive u Austr/iji.

Ovo postaje još jasnije ako se ove dvije odrednice razdvoje.
Pogledajmo najprije, ko je “Bošnjak“? Sasvim jednostavno: Svaki pripadnik etnosa, naroda, nacije “Bošnjaci“ samim tim jeste Bošnjak – nepotrebna oznaka “Bosanci“ direktno eliminiše ovaj konkretni etnički, narodni, nacionalni, kulturni kontekst odrednice “Bošnjaci“, jer stanovnike obuhvaćene ovom odrednicom definiše striktno teritorijalno kao da su prazna riječ bez bilo kakvih drugih svojstava. U tom smislu, odrednica “Bosanci“ zapravo se odnosi na sve građane koji žive na teritoriji BiH, bez obzira na njihovu nacionalnu i etničku pripadnost. Formalno logički, ova odrednica se svodi na tautološki iskaz: “Svi ljudi koji žive u Bosni jesu Bosanci!“

Kao svaka druga teritorijalna odrednica, ni ova ne precizira nacionalnu pripadnost “Bošnjaka“, nego je, spojena sa dodatkom “Bosanci“, zapravo poništava i sasvim isključuje jer je odrednica “Bosanac“ sadržinski prazna.

Sada ispitajmo ko je “Bosanac“? Svako i niko! Po istom osnovu, Srbi, Hrvati koji žive u BiH mogu se označiti kao “Srbi/Bosanci“ (pojedinačni pripadnik: “Srbin iz Bosne“), “Hrvati/Bosanci“, kao što bi Srbi koji žive u Makedoniji bili “Srbi/Makedonci“, Hrvati – “Hrvati/Makedonci“, a Srbi koji žive u Hrvatskoj, po istoj logici, bili bi “Srbi/Hrvati“, i Hrvati koji žive u Srbiji bili bi “Hrvati/Srbi“! Još je gore i pogubnije insistiranje da se nacionalna odrednica “Bošnjaci“, u potpunosti zamijeni teritorijalnom odrednicom “Bosanci“. Izostavljanje tradicionalnog etničkog i nacionalnog imena “Bošnjaci“, uspostavlja direktno, formalno i logički, totalnu denacionalizaciju kategorije “Bošnjaci“, što najkraćim putem i nepovratno, vodi i ka ukidanju bosanskog jezika kao nacionalnog jezika Bošnjaka, nacionalne istorije kao istorije Bošnjaka, nacionalne kulture, kao kulture Bošnjaka.

Gdje god se rodio i gdje god živio, Bošnjak ostaje Bošnjak. “Bosanac“ se postaje doseljavanjem u Bosnu, “Bosanac“ se prestaje biti trajnim napuštanjem Bosne. Bošnjak koji živi u Bosni ujedno je i “Bosanac“. “Bosanac“ koji nije Bošnjak, nigdje, pa ni u Bosni, ne postaje Bošnjak. Bošnjak koji ne živi u Bosni, gdje god živio ostaje Bošnjak, ali prestaje biti “Bosanac“.

Oni koji javno, na svoju sramotu i na štetu nacionalne afirmacije vitalnih interesa Bošnjaka, zagovaraju potrebu da se Bošnjaci odreknu svog izvornog etničkog imena i da u drugi plan potisnu svoje duhovne i kulturne osobenosti, tvrde da će Bošnjacima tako biti otvoren “magistralni put razvoja“, kojim, navodno, idu sve države EU i svijeta. Prema njihovoj tvrdnji, za koju ne nude ni jedan argument, spomenuti “magistralni put razvoja“, znači radikalno napuštanje modela nacionalnih država, uz ukidanja osnovnih etničkih, duhovnih i kulturnih odlika najbrojnijeg naroda. Ako žele da se uključe u aktuelne procese savremenog građanskog društva i Bošnjaci moraju izići iz svog etničkog, kulturnog i duhovnog “brloga“, odnosno, moraju se odreći bošnjaštva i svih ostataka svoje prošlosti, moraju izbiti sebi iz glave svaku pomisao na etničku pripadnost, kao i na kulturnu i duhovnu posebnost. Najjednostavniji i najbolji način da se ovo ostvari, jeste da promijene svoje ime i umjesto “Bošnjaci“, da sebe nazovu “Bosanci“ a svoje bošnjaštvo da zamijene “bosanstvom“.

Čak i kada bi uistinu bilo onako kako, bez i jednog jedinog dokaza tvrde zagovornici kampanje da se Bošnjaci odreknu svog imena, kulturne tradicije i duhovnosti, da bi slijedili “magistralni put razvoja“, kojim navodno idu EU i savremeni svijet, odbacujući nacionalni i forsirajući građanski (nacionalno, jezički, etnički i kulturno nedefinisan) savez država, svaki razuman čovjek bi se morao upitati koliko bi takva država odgovarala u konkretnim okolnostima, umjesto da odmah potrči za onim što drugi rade! Kažemo: čak i kada bi bilo tako – a nije!

Naime, u realnosti vidimo da je ono što oni nazivaju “magistralni put razvoja“, obična zabluda, jer se svugdje u svijetu intenzivno forsira afirmacija nacionalne (etničke, kulturne, jezičke) posebnosti svake države. Na prvom mjestu, upravo EU je klasični primjer zajednice nacionalnih država, od kojih svaka u prvi plan stavlja svoje nacionalne interese dajući prioritet afirmaciji sopstvenih etničkih, duhovnih, kulturnih, ukratko – nacionalnih odlika! Sukobi sa nacionalno motivisanim separatizmom prisutnim u cijeloj EU, to jasno potvrđuju: Katalonija, Škotska, Irska, Baskija, Korzika, Tirol, Belgija sa Flamancima i Valoncima, razdvajanje Čeha i Slovaka, odcjepljenje Baltičkih država po striktno nacionapnom ključu, kao i primjeri Rusije, Bjelorusije, Ukrajine, Moldavije i Rumunije… predstavljaju više nego uvjerljiv dokaz da je “magistralni put razvoja“ stranputica i klopka u koju Bošnjake nastoje namamiti njihovi dušmani.

Sve one koji su zbunjeni činjenicom da je teško pronaći zadovoljavajući formulaciju kojom bi se obuhvatiti narodi Bosne i Hercegovine, s obzirom na složenost imena ove države, treba podsjetiti na dva momenta. Isti problem javlja se u slučaju mnogih država sa složenim nazivima. Na primjer, kako obuhvatiti jednim imenom sve stanovnike države “Obala Slonove Kosti“ (“Obala Slonovače“; “Cote d'Ivoire“; “Ivory Coast“):
1. “Obalo/slonovo/koskanci?“; ili
2. “Obalo/slonovačanci“? Ili upotrebom francuskog, odnosno engleskog naziva ove države, zapasti u još veće gluposti!?

Rješenje je sasvim jednostavno, elegantno i koristi se svugdje osim u Bosni i Hercegovini, i to pod uticajem pobornika za brisanje nacionanog imena “Bošnjaci“. Ako se želi čestitati državni praznik svim ljudima Bosne i Hercegovine, umjesto logički neodržive kovanice upućene “Svim Bošnjacima/Bosancima“; umjesto isto tako logički neodržive i uz to rogobatne konstrukcije: “Svim Bosancima i Hercegovcima“, sasvim je dovoljno reći: “Srećan praznik svim građanima Bosne i Hercegovine“, – jer je to njihov jedini zajednički imenitelj oko kog ne može biti spora! Ako se želi, može se dodatno čestitati i “Bošnjacima, Srbima, Hrvatima i svim drugim narodima i narodnostima koji žive u BiH“!

Obratiti se “svim građanima“, nikako ne isključuje činjenicu da se stanovnici Bosne i Hercegovine, ili bilo koje druge države, po svojoj etničkoj (nacionalnoj) pripadnosti uzajamno razlikuju, odnosno, da time ne prestaju biti Bošnjaci, Srbi, Hrvati, pripadnici svih ostalih nacionalnosti koji žive u ovoj državi. Apsurdno nastojanje da se pronađe jedinstvena formulacija otkriva težnju da se pod prividom jedinstvene formulacije, izbrišu upravo i samo Bošnjaci, jer se ni u jednom kontekstu ne dovodi u pitanje postojanje Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini!
Eto zbog čega treba treba odlučno reći:

Bošnjaci – da! Bosanci – ne!

Autor: Akademik dr. Ferid Muhić
Izvor: Bosnjaci.net