Musa Bajmak: Rat i oslobođenje Kosova iz ugla moje porodice

Protesti diljem Kosova 90-tih protiv autoritarnog režima Slobodana Miloševića ukazivalo je na to da jedna federacija neće imati svoju budućnost, a ni lijep kraj.

Prizren je kao i sada, i tada je bio grad poznat po svojoj multietničosti, međusobnog poštovanja, mira i ljepote.

Bili smo naseljeni u Terzimahali (tu smo i dan danas), mahala koja, vjerujte mi, naseljene su sve zvjezdice koje su na zastavi RKS, i to je rijetkost, baš rijetka pojava.

Međutim, ne bude vam sve jedno kada odjednom, jednog proljećnog jutra 1998. vidite vaše komšije srpske nacionalnosti da se uniformišu. Bude vam čudno jer znate da ste u miru živjeli vjekovima. Budem vam čudno kada gledate kako su im podrumi do tavana krcati naoružanjem, zalihama, pomislite da imaju sve, osim okidača za atomsku bombu?

Bili smo i ostali porodica koja je sa svima na “dobrom”. Tada kada smo znali kada je Bajram znali smo i kada je Božić i Uskrs, i Katolički i Pravoslavni. Znali smo udjeliti baklave komšijama a oni nama uskršna jaja.

Međutim tih ranih prolećnih dana, sasvim normalno, moj stariji brat je izašao da se igra sa svojim vršnjacima. Bilo je lijepo sve dok mu naš komšija (kojeg ne želim da imenjujem) srpske nacionalnosti, uniformisan, kaubojski nastrojen, počeo šamarati mog brata i “terati ga u Tursku”.

Tada je moj otac, uradio nešta za što se tada završavalo u podrumu milicijske stanice, gdje uglavnom ostanete bez jednog bubrega od batina, pukne vam frontis, ili budete osakaćeni.

Uhvatio je za kragnu vojne košulje uniforme “VJ” goloruk, (gdje je ovaj imao za pojas tetejca CZ-TT) komšiju koji je eto tako, preko noći, zamrzeo sve nas (ili je možda samo čekao trenutak).
“Možete samo na babe i djecu, dođi na mene” su bile riječi moga oca dok je uzazid držao “lokalnog kauboja”.

Od toga dana je, u našoj mahali krenuo nekakvi duh oslobođenja. Duh koji je znao da ono što je loše, ono će kad-tad nestati, a na nama je bilo da i dalje očuvamo naš mir u našem Prizrenu.