Vijest o smrti akademika Muamera Zukorlića, pogodila je čitav region, Bošnjake prije svih, ali i sve “ljude dobre volje” u regionu i šire.
Prva reakcija je kod mnogih bila, “ma ne, mora da je neka lažna vijest”.
Vidna nevjerica.
Mnogi su krenuli sa pripremama za odlazak na dženazu, na ispraćaj čovjeka koji je obilježio jedan period, čovjeka koji je odvažno, hrabro i krajnje iskreno dao sebe za dobrobit, za bolje sutra svih muslimana u regionu, a pogotovo za one u Srbiji.
Mnogi su samoinicijativno krenuli put Novog Pazara, iz Dragaša, Prizrena, Peći, Istoka, Vitomirice, Mitrovice kao i svih drugih gradova.
I iz Dragaša je otišlo više grupa. Naša grupa je brojala 3 automibila, krenuli smo iz Dragaša oko 6:30h ujutro.
Na ulazu u Srbiju, prilikom kontrole, policija pita za razlog posjete, na odgovor da idemo na dženazu Muftije, policija ubrzava proces provjere i krajnje korektno obavještava o obavezi lijepljenja stikera na tablicama automobila nakon čega ubrzava prolaz.
Kako se iz Ribarića približavamo Novom Pazaru, sve je veća gužva, kolona se iz momenta u moment povećava. U jednom momentu nailzaimo na semafor, koji reguliše i propušta jednu pa drugu stranu zbog radova na putu. Pomislismo svi zbog semafora je ova gužva i kolona duga više stotina metara. Međutim, prodjosmo semafor, jedino što se u momentu promjenilo, bila je brzina kretanja, kolona se brže kretala, ali svakako se nije smanjila.
U kolima svi komentarišemo o životu i smrti, komentarišemo o tome koliko je iznenadna smrt Muftije Zukorlica pogodila region. Ništa više neće biti isto u Srbiji ali i u okruženju. Čovjek koji je sav svoj život posvjetio istini i borbi za nacionalna, ali i prava drugih, čovjek koji je u Parlament Srbije uneo izuzetno iskren duh, otvoren odnos prema svim problemima čime je i pridobio simpatije ne samo poslanika u parlamentu, već i širom zemlje. Zbog takvog odnosa i pristupa, danas za njim žale stanovnici Srbije, bez obzira na nacionalnost. Pogledajte samo objave i silne komentare mnogih koji u ovom momentu saosjećaju sa porodicom, ali i sa bošnjačkom zajednicom.
Iako se na put krenulo iza sabaha, vremena je sve manje, gužva je sve veća a zastoji sve češći. Kolona vise ne ide, brzina se smanjuje. Od periferije Novog Pazara i mjesta Mur do dolaska na telefonom dogovoreno mjesto za parking, ravno 50 minuta. To je svega par kilometara.
Stižemo, ali kasnimo na namaz u džematu. Trg je već prepun iako je tek 12h. Na trgu je organizovano klanjanje podne namaza. Ni sve džamije grada i svih okolnih mjesta ne bi mogle primiti ovoliki broj ljudi. Mi formiramo džemat i klanjamo u Arap dzamiji. Nema gužve jer su svi nakon podne namaza krenuli da se uključe u saf za klanjane dženaze.
Prilazimo safu, u toj gužvi srećemo mnoge poznanike, one koji su jednostavno upalili auto i krenuli na put, želeći da isprate i klanjanju dženazu velikanu Zukorliću. Mnogi su tu, a došli su iz evropskih zemalja, Švicarske, Njemačke, Belgije, pretpostavljam i svih drugih zemalja, ali smo se sreli sa nekima baš iz ovih navedenih.
Krećemo prema masi koja je u safovima, kraja nema, nema ni mjesta gdje stati. Negdje pored rijeke tamo gdje je inače pijaca, produžili su se safovi u tom pravcu, pa i mi prilazimo i stajemo u saf.
Uči se Jasin, neki od učača plaču, grca cijela masa, svima nadolaze suze. Uprkos svemu pokušavamo napraviti nekoliko fotografija koje će ostati kao sjećanje na jedan od najtežih momenata novijeg vremena, opraštanje od akademika muftije Muamera Zukorlića.
Uči se Jasin, ali glasovi učača se slabo čuju. Počinje neko da govori najavljuje aktuelnog predsjednika mešihata Mevluda Dudića.
Dudić govori, spominje zajedničke aktivnosti, kaže da mu ni na kraj pameti nije padalo da će on gasuliti svog brata Muamera. Spominje begove koji su u historiji ostavili tragove i u nizu tih historijskih velikana naziva ga Muamerbegom.
Povremeno se čuje tekbir. Daleko smo i ne razaznajemo i ne vidimo, ali po svemu sudeći kada neko od govornika zbog plača nemože da govori, onda mu se tekbirom daje podrška. Svima koji govore povremeno dodje plac. Imaju i za čime plakati.
Nakon Dudića govorili su i bivši reis Mustafa Cerić, a nakon njega aktuelni reis Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović.
Kavazović citira Ebu Bekra i njegovo obraćanje muslimanima mlade muslimanske države nakon smrti Muhammeda A.S. kada je rekao “Ko je vjerovao u Muhammeda, Muhammed je umro, a ko vjeruje u Allaha, Allah je živ i nikad ne umire”.
Mnogima je preseljenje Muftije, slično upravo situaciji preseljenja Muhammeda A.S., dobro je došlo podsjećanje na riječi Ebu Bekra.
Nakon obraćanja Reisa Kavazovića pristupilo se klanjanju dženaze namaza, a nakon toga se dženaza uputila ka Orlju, rodnom mjestu akademika muftije Muamera Zukorlića (Muamerbega), neka mu se dragi Allah smiluje i uvede ga u lijepi Džennet medju svoje miljenike.
Prateći mnoge medije koji su izvještavali o dženazi ali i prikupljajući informacije o različitim reakcijama, ne mogu a da ne primjetim da je cijeli region potresla ova vijest. Moje mišljenje je da definitivno ništa isto biti neće, nakon smrti ove intelektualne gromade, ovog borca za realna prava, čovjeka koji je bio principijelan, odvažan, dostojanstven, iskren… .
Na gubitku je prije svih bošnjačka zajednica u Srbiji, ali i u Bosni i na Kosovu i u Crnoj Gori, Makedoniji, Albaniji … .
Najviše je na gubitku država Srbija, jer je izgubila jednog ozbiljnog i iskrenog sagovornika i zagovornika maksimalne integracije uz međusobno uvažavanje i poštovanje, a koji je uživao podršku šire mase, iako izborni rezultati to nisu pokazivali, ali je on svoj narod i previše cijenio da bi se upustio u kupovinu glasova i sličnih manipulacija. Govorio je “Niti ću vas tjerati da me glasate niti ću vas kupovati. Zato što vas volim i poštujem”.
Muamer Zukorlić je za kratko vrijeme u Srbiji prerastao u simbol iskrenosti na nivou države, koji je svojim otvorenim iskrenim i nadasve bogobojaznim pristupom, naprosto privukao pažnju i simpatije i najekstremnijih u Srbiji. Za tim istim Muamerom, muftijom Zukorlicem, danas žali uz Bošnjake i muslimane i cijela intelektualna elita u Srbiji, ali i mnogi slobodni intelektualci i građani koji su pratili njegove govore u Skupštini, ali i nastupe na televiziji. Danas saosjećaju sa porodicom, žale, i njih je pogodila ova vijest, i oni znaju da je ovo veliki gubitak za cijeli Balkan, ne samo za njegovu porodicu i zajednicu.
Na kraju posebna zahvalnost ide restoranu domaće hrane Ukus, čiji su vlasnici iz Radeše, a koji su obezbjedili ručak za desetine onih koji su došli iz Gore. Našu grupu je dočekao Samko hadžija jedan od suvlasnika restorana Ukus. Trenutno je na smeni Elvir koji je i upriličio ručak. Neka im dragi Allah poveća nafaku i da svako dobro!
(Nuhija T.)
Komentari su isključeni