Bejtul-mal u vrijeme Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i prvih halifa

Budući da je Bejtul-mal (državnu blagajnu), odnosno blagajnu u koju su se skupljali javni prihodi države, uspostavio Božiji Poslanik, s.a.v.s., važno je propitati koja je njezina uloga i svrha, kojim sredstvima se puni te u koje svrhe se sredstva iz Bejtul-mala mogu trošiti, odnosno kako je to činio Božiji Poslanik, s.a.v.s., kako bismo njegove mjerodavne i smjerodavne upute što dosljednije primijenili u savremenim životnim prilikama s ciljem uspostavljanja što kvalitetnijeg života.

Islamski finansijski sistem je jedinstven, samostalan s jako izraženim plemenitim ciljem, na koji Allah, dž.š., skreće pažnju Svojim riječima: “… da ne bi (imetak) prelazilo iz ruku u ruke bogataša vaših…”. Islamski svjetonazor iskazuje snažno nastojanje ka obaveznoj razmjeni imovine među svim ljudima i da se ona ne ograniči samo na kategoriju imućnih, jer takva pojava izaziva poremećaje u društvu, raslojavanje i rastakanje društva, dovodi do animoziteta siromašnih prema imućnima, izaziva sukobe među njima i donosi brojne druge društvene devijacije.

1. Značaj Bejtul-mala i njegovi izvori

Bejtul-mal (izvorno bejt malil-muslimin ili bejt malillah) je institucija koja nadgleda prikupljanje i raspodjelu materijalnih sredstava kroz različite aspekte troškova. Njime upravlja halifa ili namjesnik, shodno šerijatskim propisima, kako bi ispunjavao potrebe zajednice u miru i ratu.

Najvažniji izvori Bejtul-mala su:
1. sve vrste zekata,
2. petina ratnog plijena (ganima),
3. plijen koji se dobije bez borbe (fej’),
4. petina ruda koje se vade iz zemlje (zlato, srebro, željezo i dr.),
5. dragocijenosti koje se vade iz mora (biser, amber i sl.),
6. petina zakopanog blaga,
7. glavarina,
8. desetina koja se uzima od štićenika,
9. pokloni i sredstva koja se ostave oporukom za opći interes muslimana,
10. izgubljena imovina,
11. nasljedstvo osoba koje nemaju nasljednika,
12. finansijske kazne,
13. porezi,
14. carine,
15. vakufi.

Što se tiče nadležnosti Bejtul-mala, sav novac na koji muslimani imaju pravo, a ne zna mu se vlasnik, pripada Bejtul-malu. Također, svaka obaveza koja se mora finansirati u interesu muslimana je obaveza Bejtul-mala. U skladu s ovom definicijom, Bejtul-mal je jedna od najvažnijih institucija islamske civilizacije i ona je najprimjerenija adresa za rješavanje potreba i ispunjavanje interesa muslimana i stoga u naše vrijeme kombinira funkcije Ministarstva finansija i Centralne banke.

2. Troškovi Bejtul-mala

Troškovi Bejtul-mala se svode na:

1. Plate namjesnika i sudija, državnih službenika i radnika u javnom sektoru, uključujući i zapovjednika pravovjernih (emirul-mu'minin) i samog halifu;
2. plate vojnika, opremanje vojske borbenim sredstvima, oružjem, municijom, oklopnim vozilima i sl.;
3. izgradnju javnih projekata (mostova, brana, asfaltiranje puteva), javnih zgrada, prostorija za odmor, džamija;
4. troškove socijalnih ustanova, kao što su: bolnice, zatvori i drugi državni objekti;
5. distribuciju sredstava za život siromašnima, siročadi, udovicama i svima koji nemaju hranitelja. U ovim slučajevima država se brine o njima i izvršava njihove obaveze;
6. realiziranje vitalnih i strateških projekata države. Bejtul-mal bi trebao ulagati sredstva na pripremu i realiziranje državnih projekata koji služe ljudima i osiguravaju im ono što im je potrebno, što će im donijeti korist i interes, a posebno ono što će im pružiti sigurnost, zaštitu, udobnost i stabilnost..

Iz navedenog sasvim nam se jasno pokazuje precizni ekonomski sistem koji je islam uspostavio još u vrijeme Muhammeda, s.a.v.s., mnogo prije bilo koje druge civilizacije. On je pionir u reguliranju državnih finansijskih prihoda i rashoda. Međutim, bez obzira na ove prihode i rashode državu su pogađale velike katastrofe, glad i fatalne epidemije, a onda bi bogati muslimani bez ikakve prisile dijelili kako bi spasili ostale muslimane, kao što je uradio Osman ibn Affan, r.a., u vrijeme gladi za hilafeta Ebu Bekra, r.a., kada je podijelio veliki novac kako bi pomogao muslimanima, ili Abdurrahman ibn Avf, r.a., u vrijeme Omera ibn el-Hattaba itd. Mnogi su na sličan način kroz historiju islama osiguravali kontinuitet priliva sredstava u državnu blagajnu, bez prisile i konfiskacije.

3. Bejtul-mal u doba Poslanika, s.a.v.s.

Muslimani su osnovali Bejtul-mal još u vrijeme Muhammeda, s.a.v.s. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je imenovao upravitelje i namjesnike provincija, a zadatak svakog upravitelja bio je da prikuplja zekat, glavarinu, petinu ratnog plijena, porez. Ponekad je Božiji Poslanik, s.a.v.s., slao posebnog izaslanika za finansijska pitanja, čija se obaveza svodila na prikupljanje prihoda koji pripadaju državi, kao što su: porez, glavarina, desetina i zekat i njihovo uplaćivanje u Bejtul-mal. Tako je Božiji Poslanik, s.a.v.s., uradio sa Mu'azom ibn Džebelom, r.a., kada ga je poslao u Jemen da prikupi zekat od namjesnika ili sa Ebu Ubejdom ibn el-Džerrahom kada ga je poslao u Bahrein kako bi donio glavarinu.

Treba naglasiti da u vrijeme Muhammeda, s.a.v.s., nije bilo značajnijih sredstava u Bejtul-malu. Svi prihodi koji bi dolazili u državnu blagajnu bi odmah bili distribuirani. Poznat je slučaj kada je Božiji Poslanik, s.a.v.s., odmah nakon završenog ikindije namaza hitno napustio džemat kako bi raspodijelio sredstva koja su stigla u Medinu, kako ne bi kod njega prenoćila. Nije bilo redovnih plata koje bi se isplaćivale, a nije bilo ni državnih izdataka. Otuda potreba za blagajnom na javnom nivou nije bila tako izražena.

Međutim, osnivanje Bejtul-mala još u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., ukazuje na istančanost islamskog finansijskog sistema od najranijih vremena, tako da je bilo prirodno da se institucija Bejtul-mala u kasnijem periodu razvija i napreduje.

4. Bejtul-mal u doba Omera ibn el-Hattaba

A kada se ekspanzija islamske države povećala u vrijeme pravednih halifa, posebno za vrijeme Omera ibn el-Hattaba i Osmana ibn Affana, r.a., i kada su osvojeni Šam, Egipat, Armenija, Rejj, Azerbejdžan, Isfahan tokom vladavine Omera ibn el-Hattaba te Kerman, Sidžistan, Nišapur, Herat, ostatak Horasana i Afrika u vrijeme Osmana bilo je prirodno da se sredstva prebacuju u različitim oblicima u sjedište islamskog hilafeta u grad Poslanika, s.a.v.s.

Izobilje ove imovine nagnalo je na plač Omera, r.a., koji je gledao kako bogatstvo konstantno stiže u Medinu, riznice zlata, srebra i dragog kamenja, milioni srebrenjaka (dirhema) i zlatnika (dinara), robova i tkanina… i mnoge druge vrste materijalnog bogatstva.

Nakon konsultacija s ashabima Omer, r.a., je odlučio da uspostavi centralnu blagajnu u Medini. Abdullah ibn Erkam je imenovan za službenika blagajne. U tome su mu pomagali Abdurrahman ibn Avf i Muajkib. Uspostavljen je i poseban Odjel za račune koji je trebao voditi evidenciju o svemu što je potrošeno. Kasnije su bile uspostavljene blagajne u pokrajinama. Nakon zadovoljenja lokalnih izdataka, iz pokrajinskih blagajni višak sredstava se prenosio u centralnu blagajnu u Medini. Prema Jakubiju, visina plata koje su se isplaćivale iz centralne blagajne iznosile su preko 30 miliona srebrenjaka (dirhema).

Politika zapovjednika pravovjernih Omera ibn el-Hattaba bila je da se novac ne ostavlja u Bejtul-malu za slučaj katastrofa, nego da se distribuira korisnicima shodno prioritetima. Ibn el-Dževzi napominje da je Omer, r.a., “naredio da se Bejtul-mal jednom godišnje pomete”, tj. da se on upotpunosti isprazni dijeleći sredstva korisnicima svake godine. Nije čudo da je ovaj postupak vid plemenitog djela kojeg je realizirao pravedni halifa. Institucija hilafeta od samih početaka nastojala je uključiti svoje članove u uzimanje njima pripadajućih dijelova koje im je država dodijelila u poznato vrijeme svake godine bez odlaganja i prolongiranja, što je bio izraz solidarnosti i povezanosti između vlasti i građana.

Omer, r.a., je uveo razne programe socijalne pomoći. Poznato je da je živio jednostavnim životom i daleko od bilo kakve raskoši. Često je nosio istrošenu obuću, obično mu je odjeća bila zakrpana, a znao je spavati na golom podu džamije. Ograničenja bogaćenja su također bila postavljena za guvernere i službenike, koji bi često bili otpušteni ako bi pokazali bilo kakve znakove enormnog bogaćenja u odnosu na druge ljude. Ovo je bio uspjeli pokušaj brisanja klasnih razlika koje neminovno dovode do sukoba. Omer, r.a., je također osigurao da se državna blagajna ne troši na nepotrebne luksuzne stvari, jer je vjerovao da će novac biti bolje potrošen ako se ide prema dobrobiti naroda, a ne prema “beživotnim ciglama”.

5. U vrijeme hilafeta Alije ibn Ebi Taliba

Zapovjednik pravovjernih Alija ibn Ebi Talib, r.a., dijelio je sredstva iz Bejtul-mala svakoga petka kako u njemu ne bi ništa ostalo plašeći se iskušenja novca za halifu i građane njegove države. Jednom je ušao u Bejtul-mal i našavši u njemu zlata i srebra rekao je: “O žuto – požuti, o bijelo – pobijeli i idite od mene, ja nemam potrebe za vama”!

Važno je napomenuti da su halife slijedile politiku razdvajanja političke i finansijske administracije, kako bi spriječile njihovo miješanje i izbjegle probleme. Tako je Omer ibn el-Hattab, r.a., imenovao Ammara ibn Jasira da upravlja Kufom, a s njim je poslao Abdullaha ibn Mesuda da vodi brigu o Bejtul-malu postavivši ga za učitelja i službenika.

U početku Bejtul-mal je bio uz centralnu džamiju. Jedan od razloga tome bio je što je džamija uvijek bila otvorena i uvijek je u njoj bilo muškraca i žena koji su klanjali, činili zikr, učili Kur'an, držali i slušali predavanja. Svi oni koji su bili u džamiji osjetili bi svaki pokret u Bejtul-malu tako da je krađa skoro upotpunosti bila onemogućena. U kasnijim vremenima za Bejtul-mal će se graditi posebne zgrade s oružanom stražom koje će ga čuvati.

Koncept blagostanja uveden je u islamsko pravo kao oblik zekata, jednog od pet temelja islama. Porezi (uključujući zekat i glavarinu) sakupljani u Bejtul-mal korišteni su za osiguravanje prihoda za potrebne, uključujući siromašne, starije, siročad, udovice i invalide. Prema velikom islamskom učenjaku Ebu Hamidu el-Gazaliju, od vlade se također očekivalo da osigura zalihe hrane u svakom regionu u slučaju da dođe do katastrofe ili gladi. Prema tome, a što ističu mnogi autori, muslimanska država za vrijeme pravednih halifa se može smatrati prvom “državom blagostanja” na svijetu.

Prof. dr. Zuhdija Hasanović
(zekat.ba)