Connect with us

Islam

Neobaziranje – vrlina koja nam je svima potrebna

Objavljeno

on

Piše: Mithad R. Ćeman

Zanemarivanje, neobaziranje, ne mariti za nečim, ne osvrtati se, ne pridavati pažnju, pokazati nezainteresiranost, vrlina je koja nam je danas prijeko potrebna. Hasan el-Basri kao da se nama obraća kada kaže: “Dobrodušno pretvaranje da se neke stvari ne vide (tegāful) nikad nije prestalo biti osobina čestitih.” Također Sufjan es-Sevri poručuje nam: “Neobaziranje (tegāful) nije prestala biti ćud plemenitih.”

Imam Ahmed smatra da zanemarivanje (tegāful) predstavlja čak devet desetina lijepog ponašanja. Isto je primijetio El-E’ameš, koji kaže: “Neobaziranjem (tegāfulom) gasimo mnoge nevolje i probleme.”

Ovu vrlinu možemo posmatrati kao plod dva veličanstvena hadisa koja nam govore o neizostavnom karakteru muslimana.

Prvi prenosi Ebu Hurejra, a bilježi ga Tirmizi, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Od lijepog islama čovjeka jeste da ostavi ono što ga se ne tiče.” (Hadis je vjerodostojan)

Drugi također prenosi Ebu Hurejra, a bilježi ga Muslim gdje se u jednom dijelu kaže: “Ko prekrije muslimana, Allah će njega prekriti na ovom i budućem svijetu.”

Islam nas uči da postoji ogroman broj događaja, pitanja i postupaka koji se nas ne tiču i uči nas da ljudi imaju pravo na privatan prostor. Također, vjera nam nalaže da sakrijemo sramotu muslimana, a najpreče je da je sakrijemo od nas samih. I pravo na privatan prostor i prikrivanje muslimana najbolje se postiže nepridavanjem pažnje (tegāfulom). Možda su u ovom duhu i riječi Hasana el-Basrija: “Onaj koji je plemenit nikada ne ulazi u detalje i pojedinosti (ne zapitkuje).”

Neobaziranje (tegāful) ima pozitivne efekte u mnogim životnim situacijama. Navest ćemo nekoliko primjera.

Tegāful čuva brak

Neobaziranje na svaku sitnicu u braku ima efekat da se sačuva brak i o takvoj praksi govori Uzvišeni Allah u Kur’anu: “Kada je Vjerovjesnik jednoj od svojih žena jednu tajnu povjerio pa je ona odala – a Allah je to njemu otkrio – on joj je bio jedan dio kazao, a ostalo prešutio…” (Et-Tahrim, 3)

Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, povjerio jednu tajnu svojoj supruzi Hafsi pa ju je ona odala Aiši, Allah je saopćio Poslaniku, alejhis-selam, da je Hafsa odala njegovu tajnu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tad, iz pristojnosti izostavivši neke detalje, kaza Hafsi šta je ona ispričala Aiši.

Čest savjet u mnogim knjigama koje govore o braku jeste da ne treba svemu pridavati pažnju, da ne treba na sve reagirati te da za mnoge stvari bračni drug ne treba pokazati da za njih zna i da ih primjećuje.

Tegāful pomaže da imamo čista prsa prema drugima

Neobaziranje nam također pomaže da imamo i održavamo lijepo mišljenje o drugim muslimanima. Iako je tegāful nezainteresiranost i neosvrtanje na ono što smo primijetili, ipak se može pod ovo svesti i pretpostavka da neko ružno govori o tebi, ili o tvom pokretu, ili o tvom savremenom vjerskom autoritetu, ali ti to potiskuješ i ne želiš da to do tebe dođe jasnim i nedvosmislenim načinom kako bi održao lijepo mišljenje prema osobi koja možda to govori.

Ibn Mesud, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka mi niko od mojih ashaba ništa ružno ne prenosi o drugim ashabima jer volim među vas izaći čistih prsa.” (Ebu Davud, br. 4860; Tirmizi, br. 3896, Ahmed Šakir rekao je: Lanac prenosioca je hasen (dobar))

Ustrajnost u dobrim djelima

Neobaziranje na postupke drugih pomaže nam da ustrajemo u dobrim djelima. Ebu Bekr je izdržavao Mistaha b. Esasu, koji je u danima potvore na Aišu bio od onih koji su širili glasine, zajedno sa Hassanom b. Sabitom, Hamnom bint Džahš i Abdullahom b. Ubejjom.

Kada se sve objelodanilo i kada je majka vjernika Aiša očišćena govorom sa sedam nebesa, Ebu Bekr je odlučio da dalje ne pomaže Mistaha, nagovorio mu se svašta i istjerao ga iz kuće, pa su objavljeni ajeti iz sure En-Nur: “Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake i siromahe, i one koji su na Allahovom putu rodni kraj svoj napustili; neka im oproste i ne zamjere! Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? A Allah prašta i samilostan je.” (En-Nur, 22)

Ovim ajetom, u ovom događaju, od Ebu Bekra se traži da se ne obazire, da zanemari ono što je bilo i da nastavi sa činjenjem dobra i dobročinstva. Ovo je veoma važno za sve one koji se bave društveno korisnim aktivizmom i pozivom ljudi u vjeru. Mnogo je ružnih komentara i prozivki i ukoliko se vjernik počne osvrtati i time zanimati, gubi dragocjeno vrijeme sa jedne strane, a sa druge gubi elan i želju za daljim radom.

Pjesnik je rekao:

Neobaziranje na stvari veličanstveno je.
Neće hrliti dobročinstvu osim onaj koji se ne obazire!

Neizlaganje neprijatnosti

Ova plemenita osobina pomaže nam da se neko ne dovede u neprijatnu situaciju, kao što je uradio Hatim el-Esem, kojem je kao kadiji došla neka žena da pita o određenim propisima pa je tom prilikom iz nje izašao zvuk. Hatim, kako bi ovoj ženi olakšao situaciju u kojoj se našla i kako bi pomislila da nije čuo, zamolio ju je da jače priča i požalio se kako ne čuje dobro. Po ovom događaju dobio je i nadimak Nagluhi (El-Esem). (Ibn Kajjim, Medaridžus-salikin, tom 2, str. 344)

Prije nekoliko dana svjedočio sam padu jednog našeg sugrađanina, koji se u toj situaciji počeo osvrtati oko sebe kako bi se uvjerio da li ga je neko vidio. Dok je provjerio u mom pravcu, stigao sam da mu okrenem leđa.

Prelazak preko pogrešaka zbog mnoštva dobrih djela

Čovjek se prema drugima treba odnositi tako da im dā prednost, ispoštuje njihov položaj i zbog mora njihovih dobrih djela u potpunosti zanemari mrvice pogrešaka.

Šejh Abdurrezzak el-Bedr kaže: “Učenjaci su rekli da, ukoliko učen čovjek pogriješi, ne treba biti slijeđen u toj grešci, niti ga se treba odreći, jer njegova je pogreška zanemarljiva u odnosu na mnoštvo dobrih djela (ispravnih stavova).” (Međumuslimanska blagost, str. 62); “Jednostavno, malobrojne greške učenjaka nestaju među mnoštvom njegovih dobrih djela” (str. 29).

Greške su neminovnost, a radnika za našu vjeru je nedovoljno, pa moramo zanemariti neke propuste i ne pridati im važnost kako bismo se i dalje okoristili dobrom koje čini. Ibn Redžeb el-Hanbeli rekao je: “…a pravičan je onaj koji oprosti neznatne greške osobi koja je poznata po mnoštvu dobra.” (Tekrirul-kavaid ve tehrirul-fevaid, str. 3)

Neobaziranje sprečava podjele i sukobe

Neobaziranje pomaže da se ne izazove gora stvar, kao što je produbljivanje podjela, izazivanje svađa i sukoba i uvlačenje muslimana u podjele, naročito danas kada iza naših postupaka ostaje trajniji zapis (video ili pisani trag), a ljudi su postali preosjetljivi na svaki komentar, spremni da vode beskonačne rasprave u odbrani čak i svoje greške ili greške svoga autoriteta ili pripadnika svoga džemata.

Ibn Mubarek, ili neko drugi od poznatih imama, govorio je: “Ehlu-s-sunnet (pripadnici sunneta – Poslanikove prakse) kod nas nisu oni koji odgovaraju zabludjelim pobornicima strasti, već oni koji se ne obaziru na njihove riječi.” (Ibn Redžeb el-Hanbeli, Odgovor onima koji slijede mimo četiri poznata mezheba, str. 60)

Ako se savjetuje da se ne obazire na zablude pobornika strasti, onda je neobaziranje prema propustima onih koje smatramo pripadnicima sunneta preče, vrednije i korisnije. Na ovaj način postiže se društveni mir pa je to posebno važno tokom smutnji i nereda, različitih povoda i različitih intenziteta.

Neobaziranje (tegāful) treba primjenjivati zbog ličnog dostojanstva. Kod predvodnika mudžahida Kutejbe b. Muslima el-Bahilija, čija su osvajanja došla do Kine, ušao je neki čovjek i tokom razgovora spustio je svoju sablju na zemlju tako da je doticala prste na Kutejbinoj nozi. Tokom izlaganja svoje potrebe sabljom je neprimjetno pritiskao Kutejbine prste, ali Kutejba nije pokazivao nikakve znakove bola, dok su ostali šutjeli iz poštovanja prema samom Kutejbi. Kada je čovjek završio i izašao, Kutejba je najprije zatražio maramicu, obrisao krv, a zatim i oprao nogu. Prisutni upitaše zašto nije pomjerio nogu pa je objasnio: “Pobojao sam se da ću ga omesti u njegovoj potrebi.”

Neobaziranje (tegāful) vrlina je sa kojom se najprije trebamo upoznati, zatim je razumjeti i onda svrsishodno primijeniti u svom životu. Kao i svaka druga vrlina, ona postaje dijelom ćudi i naše osobenosti tek poslije dugotrajne borbe na praktičnom implementiranju.

(El-Asr, Minber)