Danas u Oktisima, nadomak Struge, dženaza Šerifa Ajradinoskog, predsjednika Torbeško kulturno naučnog centra “Rumelija”.
Oko jedan sat poslije ponoći, 23. februara 2021. prestalo je da kuca srce plemenitog čovjeka, književnika, istraživača, tekstopisca, kompozitora, muzičara i poznatog borca za prava torbeške zajednice u Makedoniji.
Umro je sa kalemom u ruci, a s golemom brigom za svoje sunarodnike. Struški Drimkol je zanjemio; Oktisi, Podgorci, Labuništa… Prestali su da dišu i Struga i Ohrid, gradovi njegovog djetinjstva i odrastanja. Talasi Ohridskog jezera danas ne šume kao nekad, a i prolaznici su postali tužni statisci ovdašnjih čaršija. Zanjemili su svi Torbeši rumelijskih zemlja; od Turske, preko Grčke i Bugarske, pa sve do Makedonije, Kosova i Albanije. Orfej se tužno selamio sa Jablanicom, Rodopima i sa Šar planinom, noseći poruku ujedinjena Torbeša čija se iskra iz ruke Ajradinoskog zapalila 8. januara 2011. u Strugi na sveopštoj Međunarodnoj konfereniciji Torbeša (Našinaca) iz šest zemalja; Turske, Grčke, Bugarske, Makedonije, Kosova i Albanije, gdje je i pročitana “Torbeška deklaracija”, autora Šerifa Ajradinskog, predsjednika Udruženja “Rumelija“ Torbeški kulturno-naučen centar. Ajradinoski je jedan od osnivača SDA u Makedoniji, lični je bio prijatelj Alije Izetbegovića. Posjećivao je Našince u svim djelovima svijeta, a posebno je bio vezan za Župu u Goru. Učestvovao je na svim svječanostima Dana Bošnjaka Kosova zajedno sa Abasom Canoskim, autorom mnogih narodnih pjesama, među kojima i poznate balkanske storije „Koga trgnav Cveto vo Tuđina“. Njegov slogan; „Ja sam najveći Bošnjak među Torbešima i najveći Torbeš među Bošnjacima“, ostaće kao sinonim njegovog postojanja i djelovanja na ovom Dunjaluku…
Posljednji amanet
Apapu, moj! Ni slutio nisam da će tvoj poziv, u ponjedeljak, biti poziv posljednjeg našeg muhabeta. Da ćeš nas napustiti nepuno deset sati poslije toga bez pozdrava i bez najava, ali sam osjetio tvoju ljutnju koja me je jako zbunila. Osobito što nije tebi bila svojstvena, nije nikada bila tvoj smisao života. Blag i odmjeren, staložen i uman, pun znanja prenosio si baklju ujedinjenja Torbeša svih zemalja na kulturnom planu. Borio si se da Torbeše kao zajednica uvrste u Ustav Makedonije, ravnopravno sa ostalim zajednicama u ovoj zemlji. Nisi završio… Znao si da si posljednji Don Kihot među vetrenjačama goropadnim i zločestim, ali nisi odustajao. Borio si se na svim poljima, na okruglim stolovima, tv debatama, međunarodnim simpozijumima i svugdje gdje si mogao stići.
Dragi, moj, brate! Tako si nas sve kitio. Ali, želim da znaš da me tvoj eglen preko telefona jako rastužio i shvatio amanet koji si mi želio prenijeti. Požalio si mi se! Bio si ljut na svoje, na uspavane sunardnike, koje ih kao bezličnu masu oblikuju u Albance, Turke, Makedonce… Zabolelo te je da se djeca tvoje zajednice odriču majki i očeva svojih, jezika svoga, da hodaju putem koji će zatrti svoje korijene…
Dragi, apapu! I nisi izdržao, ali si ostao svoj na svome, i to je odlika velikih ljudi, i preseli se na bolji i pravedniji svijet s punim sjajem i čistote, a one koji su te naljutili neka ih savjest griže, ukoliko ga imaju. Položiće te u bijele čaršave, umotati bijelinu tvoje duše, čiste kao suza spremne pred Svevišnjim.
Dragi moj, brate, i apapu! Ni na dženazi ti ne mogu stići… I dok te danas spuštaju u kabur, moja te majka, babo i moja familija i dalje čekaju, kao i ranijih godina, da se uvalimo u lijepe eglene do svitanja… Uz kahvu, kako si umio kazati…
Neka ti je, uz Allahovu milost, dženetska vrata otvorena i da zakoračiš u bolji i pravedniji svijet.
Amin!
Konferenciju u Strugi možete pogledati OVDJE!
(Raif Kasi)
Komentari su isključeni