Piše: Muhamed Ikanović
Danas se mnogo priča i mnogo piše. U tom moru riječi pronađemo nešto za sebe. Svako od nas nađe sebi neku inspiraciju, iskru poleta i buđenja entuzijazma. Posebno je interesantan taj mladalački entuzijazam koji čovjeka za kratko vrijeme podiže sa zemlje među oblake. Ali, na veliku žalost, taj let među oblacima ponekad zna da vrlo kratko traje. Da nam se to ne bi dešavalo, potrebno je da govorimo o jednom razlogu tog kratkog leta.
Uvijek kada želimo da se motiviramo i podstaknemo na neko dobro, mislimo na sva ona djela za koja ćemo biti nagrađeni kod Allaha. Mi takva djela nazivamo ibadetom. Ibadet je opširan pojam koji podrazumijeva sva bogougodna djela, a među koja u prvom planu ulazi hizmet vjeri i svojoj zajednici, tj. ljudima oko sebe – općekorisna društvena djela. Uglavnom se ovakvi projekti zasnivaju na dobrovoljnoj, volonterskoj osnovi. A da bismo ustrajali u tome i dali svoj doprinos, ne smijemo se tek tako pokolebati.
Funkcionirati u zajednici, ekipi ili timu zahtijeva od nas dodatni trud. U svome domu mi se mnogo lakše organiziramo i funkcioniramo jer pravimo sredinu koja odgovara nama, našim standardima i navikama. I u tom okruženju mi smo sebi gazde. Van našeg doma ne važe ista pravila. Mišljenja, pogledi, zahtjevi, navike uveliko se razlikuju. Funkcionirati u takvim uvjetima mnogo je zahtjevnije, odnosno, napraviti radnu atmosferu koja odgovara svima je teže, a i definirati radni tempo traži više preciznosti.
Ako tome dodamo da lični stav nije uvijek taj koji je prihvatljiv za sve i da smo nerijetko u situaciji da moramo argumentirano braniti mišljenje, mnogi počinju vrlo brzo da popuštaju i smanje trajanje spomenutog leta među oblacima. To biva najteže zbog toga što će ti, čije mišljenje neće biti prihvaćeno, sve to svesti na pojašnjenje da su oni tu radi dobra, a da nekom to moraju da dokazuju i da nekoga ubjeđuju, da oni nemaju nikakave materijalne koristi u tome, da odvajaju od svoga vremena, i sve će to na kraju zapečate riječima: “Šta je meni sve ovo trebalo?!”
S ovim pitanjem naš avion ambicija počinje da gubi visinu i da se polahko spušta na zemlju. Ovo je početak popuštanja, razočarenja i sve veće pasivnosti.
“I reci: ‘Radite! Allah će vaš trud vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici.’” (Et-Tevba, 105)
Ovo treba da bude naš početnički moto. Nijedan trud uložen radi Allaha neće biti uzalud.
Najbolje promjene počinju od sebe. Najlakše je početi promjene kod sebe, a potom kod drugih. Čekati da se ljudi mijenjaju i prilagođavaju nama je gubljenje vremena i uzaludno polaganje nade u nešto što će se teško desiti.
Zato je pravo rješenje mijenjati sebe prije drugih. Krenuli smo od pozitivnog razmišljanja, pa smo uspjeli u tome. Sa razmišljanja smo prešli u akciju, pa počeli da radimo i konkretne stvari. Ali tada smo uvidjeli da taj društveno koristan rad mora biti timski. U timu smo naišli na mnogobrojne različitosti. Tada smo stali i počeli da se kolebamo, nije to ono što sam ja baš očekivao/la. Eh, sada stani ispred ogledala pa zapitaj sebe da li živiš i radiš u ljudskoj zajednici ili zajednici meleka? Jasno nam je da smo ljudi, a ako smo ljudi, onda imamo mnogo slabosti i mahana.
“Allah želi da vam olakša – a čovjek je stvoren kao nejako (slabašno) biće.” (En-Nisa, 28)
Nejako i slabašno biće ima dosta svojih slabosti. Možda baš mi budemo taj element koji će ojačati te slabosti. Ako želimo da pravimo promjene, onda odmah krenimo od sebe. To je bolje zbog sljedećeg:
– lakše je mijenjati sebe nego druge,
– rezultati su vidljiviji i brži,
– ljudi vole praktične poteze i za njima se povode,
– to ja najbrži put da i druge mijenjamo,
– unapređujemo svoje sposobnosti, i
što je najbitnije, mi ustrajavamo u dobru i zarađujemo dobra djela.
Pozitivne promjene su dobre i za dunjaluk i za ahiret. I svaka promjena traži truda i upornosti. Koliko samo stvari trpimo i učimo s ciljem da ostvarimo neku ovosvjetsku korist?! Pa zar Allahovo zadovoljstvo nije preče od svega toga?
Mi se uvijek ugledamo na one najbolje. Pogledajmo kakve su transformacije napravili ashabi, od tako prezrenog i zaostalog naroda postali su prvaci u dobru. Koliko su samo uporni i nepokolebljivi bili!
Mijenjajmo sebe u duhovnom smislu. Mijenjamo sebe i u svim drugim ovosvjetskim segmentima. Pored ibadeta, širimo svoje znanje. Čitajmo što više. Usvajajmo vještine. Učimo komunicirati. Učimo kako održati pozitivan duh i osmijeh na licu. Naučimo kako da ubijedimo druge u našu ideju. Učimo da razumijemo druge. Vježbajmo strpljivost. Ne odustajmo od svojih dobrih ideja. Ne dozvolimo da se zbog jednog ili dvojice muslimana razočaramo u ummet. Tvoj rad je tvoja borba za Džennet. Tvoj sabur i samilost je tvoja želja da budeš u blizini Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
“Najdraži od vas i najbliži meni na Sudnjem danu bit će onaj koji je najljepšeg ponašanja…” (Tirmizi, hadis je hasen)
Možda u svemu tome nećemo uspjeti od prve, ali neka to ne ostane posljednji pokušaj. Sebe mogu mijenjati zato što sebe u to najlakše mogu ubijediti i sebi najviše vjerujem, sebe mogu lakše disciplinovati.
Važno je ne odustati, svaka promjena traži dovoljno vremena!
(El-Asr, Minber.ba)
Komentari su isključeni