Jedan bogataš je bio poznat u svom gradu po svojoj izuzetnoj velikodušnosti i darežljivosti, posebno prema siromašnima i potrebnima, ali je imao dvije loše navike, uzdizao se nad sirotinjom prilikom udjeljivanje sadake i hvalisao se svojim bogatstvom i svojom darežljivošću.
Ako bi mu neko tražio dinar, rekao bi mu na sav glas pred ljudima: ”Jedan dinar? Ja nikome ne dajem samo jedan dinar. Evo ti deset dinara.”
A kada bi prošao pored nekog siromaha kojem je udijelio sadaku, rekao bi mu pred ljudima: ”Čovječe, šta si uradio sa novcem koji sam ti dao? Jesi li s njim riješio svoje probleme?”
I zato ga sirotinja nije voljela, iako im je davao milostinju, i željeli su da se on prestane hvaliti i uzdizati nad njima.
Međutim, bogataš nije prekinuo ovu lošu naviku i nije odustao od nje, već je nastavio da se hvali pred ljudima onim što posjeduje i što daje siromašnima i potrebnima.
Jedan čovjek je odlučio bogatašu održati lekciju koju nikada neće zaboraviti i naučiti ga da to što radi nije u redu, već da je veliki grijeh zbog kojeg bi mogao izgubiti nagradu kod Allaha. Jednog dana ovaj čovjek je sjeo pored puta kojim je bogataš prolazio, obukao je staru i poderanu odjeću i stavio ispred sebe praznu čašu, čiji je jedan dio sakrio u zemlju.
Ubrzo je bogataš naišao tim putem, pa mu je čovjek rekao: ”Dobri čovječe, možeš li staviti jedan dinar u ovu moju čašu?”
Bogataš se nasmijao i rekao: ”Jedan dinar?! Ne, jadniče, već ću napuniti tvoju čašu dinarima.”
Pozvao je jednog od svojih pratilaca i naredio mu da napuni čašu dinarima. Njegov pratilac je stavljao dinar po dinar dok nije stavio sto dinara, ali čaša se nije napunila.
Zatim je bogataš zgrabio kesu i istresao sav novac u čašu, ali bezuspješno. Čaša se opet nije napunila. Siromašni čovjek mu je rekao: ”Čaša nije puna, gospodine. A znaš li zašto?”
Čovjek je podigao čašu čije dno je bilo probušeno, a ispod nje je bila iskopana duboka rupa.
A onda je rekao bogatašu: ”Ova rupa je progutala sav tvoj novac. Isto tako, hvalisanje i uzdizanje ti neće ništa koristiti, a progutat će tvoje sevabe i nagradu.” Zatim mu je vratio sav novac.
Bogataš je shvatio lekciju i pokajao se zbog svojih postupaka, sjetivši se Allahovih riječi: ”O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama, kao što to čine oni koji troše imetak svoj da bi se ljudima pokazali, a ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet; oni su slični litici sa oskudnom zemljom kada se na nju sruči pljusak, pa je ogoli; oni neće dobiti nikakvu nagradu za ono što su uradili. – A onima koji neće da vjeruju Allah neće ukazati na Pravi put.” (El-Bekara, 264.)
Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
(Saff.ba)
