Kada konja uvedete na dvor, neće konj postati mudrac – nego će dvor postati konjušnica

Piše: Mehmed Hamza

POLITIKA I POLITIKANSTVO

Šta znači biti politički neu(račun)ljiv? Ako se izuzmu oni političari koji pripadaju raznim ekstremnim ideologijama, grupama, partijama ili su osuđeni za neko krivično djelo pa i genocid, neu(račun)ljiv političar se smatra onaj koji ne zna šta je politika ili onaj koji srlja u svojim političkim nastupima i, samim tim, veoma često menja stran(k)e. Vodi računa samo o svojim porivima, potrebama i željama koje predstavlja kao da važne za cijeli narod. Oni su obične račun(džije) i imaju veoma istančan osjećaj, što im se mora priznati, da osjete, prepoznaju i iskoriste povoljnu priliku i na svoj račun uknjiže dobitak. I to govori da su takvi političari skloni flertu, da se tako ponašaju i najvjerovatnije je to zapravo odraz njihovog privatnog života, nasleđeno ili urođeno ponašanje. A to je zapravo politikant koji politiku koristi da ostvari svoje privatne ambicije, porive ili neke druge potrebe lične prirode, a ne da politiku sprovodi na korist šire zajednice ili naroda kojeg predstavlja.

1. Političar koji često mjenja stranke pouzdan je znak da on nema nikakvu politiku nego da nju koristi za svoje privatne interese i potrebe da se dokazuje, ističe ili se hvali ili da pokrije neke svoje fizičke i psihičke nedostatke; politika kao terapija, smiraj, utjeha ili…
Politikant često menja partije zato što nije zadovoljan u ostvarivanju svojih ličnih ciljeva ili da mu partija nije potrebna jer su mu prestale političke ambicije ili mu partija više predstavlja teret. Obično su politikanti takve prirode: ne mari za ništa kada se svega zasite i kako je kojoj stranci ili partiji pripadao, da bi ostvari svoje lične interese, tako je i sa lahkoćom i još brže napuste; ima i takvih koji za tridesetak godina promene i po 3 do 4 partija. I baš je to pravi pokazatelj da nešto nije u redu ili je nešto zapravo krivo u poimanju politike i plitičkog života dotičnog politikanta. Toliko traje ciklus jednog politikanta koji ima potrebe da ‘mjenja sebe i svoje shvatanje’, naravno mjenjajući partije. Svako se mora zapitati nad ovom činjenicom i sebi postaviti pitanje: Kada čovjek često mjenja stranke mora da nešto nije u redu sa politikom dotičnog politikanta, sa političkim idejama, koje se često mjenjaju, gotovo od prilike do prilike. Partije takvim politikantima služe samo da bi za jedno izvjesno vrijeme bio neko, a poslije toga sve ide na nulu. Sa promenom stranke ništa od politike koja se vodila i ideje koje su zastupane; jedna potpuna nedoslednost, čak kratkovidost, dnevno politikanstvo; prvi on (politikant) napušta sebe i kako da očekuje od drugoga da ga slijedi.
Mnogo smo priča čuli da su takvi ljudi (politikanti) imali velike ambicije i da se politikom bave da bi dokazali sebe a ne ideje koje im služe samo kao pokriće. I to je najveći problem svih politikanata koji su dolazili iz totalitrnog komunističkog miljea i politiku sprovodili po starim obrascima takvog jednoumnog sistema; sukobi su bili bez milost, veoma žestoki, sa mnogo podvala, laži i podmetanja i sa velikom konkurencijom. Za nepodobne, poštene i sposobne nije bilo mjesta.
Kada je komunizam propao, razočaranost se projektuje u novim uslovima, a u suštini je neostvarena ambicija da se po svaku cijenu bude nešto, iako objektivno takav položaj ne zaslužuje.

2. Najgroteksnija stvar u politici je uticaj žena, koje su na našim prostorima, gotovo sve oskudnog ili nikakvog obrazovanja a imale su, i dalje imaju, veliki uticaj na svoje muževe (politikante). I to mi i danas nije jasno, kako se niža svijest (ženska) uliva u, kakvu takvu, višu svijest (mušku); kako nepismena ili neobrazovana osoba utiče na obrazovanu, čak može da ga natera i da se glupira, ali i da se u isto vrijeme smeje i pršti od zadovoljstva. Kada bi glupost bolela niko je ne bi pravio, ali i trpenuo. U politici pogotovo. Nepismen se glupira a obazovan posmatra i odobrava, u najboljem slučaju – ne reaguje.

3. Vjera je posebno poglavlje manipulacije od strane politikanata i toliko je usiljeno, nategnuti i po svaku cijenu da postaje groteksno pa i smiješno. Preko noći svi su postali revnosni vjernici, svi se kunu u Boga, svi poštuju vjerske propise: redovno klanjaju, poste, daju zekat i sadaku, odlaze na hadždž. Čak se i retorika menja; sve je više pozivanje na vjerske izvore. Vjera je sve i obično je niko ne dovodi u pitanju. Čak i oni koji zagovaraju srpstvo, koji su podržavali ratove, davali novčanu pomoć za genocidaše iz RS, podržavali ubijanja i genocide. Čak i oni koji su svi redom bili protiv toga vjeru su iskorišćavali u jeftine političke manipulacije i predstavljali se kao da su uz vjernike.

4. Za političare ovog tipa malo je kazati da su politikanti, dakle jeftini političari, jer su obični šibicari i manipulanti. Prodaju jeftinu političku čorbu koja se graniči sa splačinom.
Politikanti (šibicari) imaju veoma izražen egoizam (sebičnost, nepotizam i familijarnost) i to poprima bolesne (potološke) dimenzija, koje, moram priznati, vješto kriju i teško ih je prepoznati. Ovakvi politikanti zadovoljavanje svojih bolesnih, nakaradnih i izopačenih bioloških potreba predstavljaju kao ispunjenje svojih ljudskih dužnosti prema svojem narodu ili biračima. Lukavstvo uma ovakvih špekulanata mnogo ne pomaže da se izoštrenom osjećaju sakruju njihove prave namjere i težnje.

5. Takve ljude obično prate priučeni ljudi koji su preskočili faze obrazovanja ugledajući se na svoje nadređene, i to predstavljaju kao umješnost, sposobnost, vrhunsko znanje i humano postupanje. To su ljudi koji su otišli na više i visoke škole bez temeljnog obrazovanja i spremni i dobro izvežbani da pokriju svoje neznanje svojim pozicijama bez pokrića.

6. Više je nego jasno da politika ovdje nalikuje prostituciji. Menjaš političke partnere i ostavljaš ih zauvijek kao prljavi veš. Prostituisanje sa određenim osobama i partnerima za određeno vrijeme a onda puj pike ne važi.
Jednom sam rekao za takve političare (politikante) da su nule koje se vrte u prazan krug i ponovo se vrate tamo odakle su krenule. I eto opet ponavljam. Ako neko primjeti i kaže da idemo tamo gdje smo uložili politički trud i znanje, može se reću da su u pravu, ali neka kažu zašto su i zbog koga napuštili stranke, i to iskreno, iako sumnjam u njihovu iskrenost pa i dobre namjere. Inače, da su iskreni otišli bi u dotičnu stranku i kazali zašto napuštaju stranke, ali i zašto se uvlače u druge partije i ideje; da su pravi političari otišli bi iz partije časno i ljudski. Ovako ispali su kao najprimitivnije pobjegulje i skrasili se tamo gdje im je pravo mjesto: u grupu kupljenih diploma, nepriznatih univerziteta, bez srednjih škola i krnjavih znanja.
Politikanti se uvijek lažno predstavljaju i kao intelektualci, iako stvarno ne znaju šta je ili šta bi trebalo da znači ova riječ. Stalno su raspeti između politike i znanja, stalno brkali jedno sa drugim i uvijek kada promaše temu sakriju se iza politika ili kada politički kiksiraju sakriju se iza intelektualca. Jedno šizofreno ponašanje u smislu da su stalno na granicu ili ivici a intimno misle da su i intelektualac i dobari političari. U stvarnost nisu ni jedno ni drugo, jer im je sve improvizovano.
Intelektualac je onaj koji trezveno posmatra stvari i pojave, a političar iznalazi prava rešenja za dileme i poteškoće, a ne da svoj prepredeni um koristi za manipulacije i ostvarenje svojih ličnih ciljeva i neutaživih želja. I koliko znam veoma velika većina u politiku ulazi iz svojih ličnih potreba, iz nagovora a ponajmanje iz ubjeđenja i vjere u svoje dobre ideje i ciljeve.
Mnogi su to primjetili da bavljenje politikom podrazumijeva određeno odricanje od itelekta (odatle intelektualac) i zanemarivanje njegove kreativne prirode. A politika ima za zadatak da definiše potrebe naroda da bi mogli živeti u političkom miljeu koji je dat i definisan određenim povjesnim i drugim uslovima, a ne da narod iskoristi da bi se lično napredovalo. Krivo vođena i shvaćena politika na kraju dovede do propasti naroda (u našem slučaju veoma očito i vidljivo) a i njegovih politikanata (još očitije), koji su trenutno nešto zaradili, ali na duže staze posve izgubili zajedno sa bijednim i manipulisanim narodom.

7. Politika je najveća mogućnost ljudskog iskazivanja; najozbiljnija ljudska djelatnost koja je onoliko dobra koliki su kapaciteti dotičnog političara; najodgovornija ljudska djelatnost zato što se političar laća posla koji se graniči sa nemogućim jer su u pitanju veliki broj ljudi koji ne mogu biti svi podjednako zadovoljni. Ko uspije da napravi ravnotežu i sebe isključi iz projektovane dobiti i kalkulacije, može ostvariti neki dobar uspjeh i biti zapamćen kao dobar čovjek i uspješan političar. I svako ko pokušava da se bavi politikom (a svaki čovjek je političar u pokušaju) neka zna da uspjeh u politici više zavisi od okolnosti nego od sposobnosti nekog političara. Lukavi politikantski um gleda okolnsti i tome se prilagođava i slijedi a volju pušta da se pravda pred ljudima kako je nemoćna ili da nije svemoćna.
Većina političara da stvori svoju političku moć i uticaj i time pridobila mase za sebe računa na nemoć ili neznanje masa, koja prihvata i lažna obećanja da bi jedno vrijeme živjela u svojim, odnosno tuđim iluzijama, jer nema bolju ponudu; i kao po pravilu uvijek se opredeljuje za manje zlo a ne za neko dobro kojeg retko ko nudi.

8. Politika je najbliskije povezana sa moralom i gotovo da je bez njega nezamisliva. Politikanstvo može bez morala ali je to pouzdan znak da društvo srlja u haos i potpuno propadanje. Moralni poredak je srž dobre politike, ali ovu potrebu svi zanemaruju i čak svi govore o nepotrebnoj moralizaciji da bi oslobodili prostor za komotno ponašanje i djelovanje na svoju glavu, opsednuti strastima, željama i kojekakvim potrebama koje su izvan političkih potreba.

9. Kada se često mjenjaju mišljenja, najčešće iz ličnih razloga, onda ideje koje se plasiraju narodu postaju sumnjive, zajedno sa njihovim protagonistima (onima koji ih predstavljaju), i počinje svako u njih da sumnja i da ih napušta. A politikanti postaju prirepak ili potrčko nekim drugim političarima ili političarkama, odnosno politikantima.