Muhadžiri iz Gore 1913. godine – Put bez povratka

Istinita porodična priča iz Restelice, sačuvana u porodičnom sjećanju, o Omeru Ese i njegovoj porodici.

Početkom dvadesetog vijeka život u Gori bio je težak i nesiguran. Ratovi, strah i nasilje ostavljali su duboke tragove na ljudima. Prema porodičnom kazivanju, Omerov brat Ibiš učestvovao je u Pljevaljskoj bici, poznatoj kao Pljevne muarebe, tokom tursko-ruskog rata. Iz rata je ponio dubok ožiljak ispod vilice, koji je, kako se pričalo, pokušavao sakriti puštanjem brade.

U nemirnim vremenima vojnici su prilazili djeci, davali im bombone i postavljali pitanja. Odrasli su strahovali da bi djeca, ne shvatajući opasnost, mogla nesvjesno otkriti nešto što bi ugrozilo porodicu, posebno da je njihov stric Ibiš učestvovao u ratu na turskoj strani.

Djeci je bilo zabranjeno da izlaze iz kuće, upozoravali su ih da paze šta govore.

Nakon smrti supruge, Omer je ostao sa četiri kćerke i najmlađim sinom Abdulvehabom. Njegovi stariji sinovi, Eštref i Jusuf, već su služili u turskoj vojsci, a Estref je imao čin oficira.

U nadi da će im se pridružiti i pronaći sigurniji život, Omer je krenuo prema Turskoj s troje kćerki i sinom Abdulvehabom. Kćerka Abiba odlučila je ostati kod dajdžovaca bigoroska familija u Restelici. Omer je tako napustio porodični dom, uspomene na rahmetli suprugu i mezarje, kao i rodbinu koja je ostala u rodnom kraju.

Na putu prema Turskoj porodica je stigla u Skoplje, gdje je u to vrijeme harala epidemija tifusa. Tamo su, nakon izvjesnog vremena, saznali tužnu vijest da je Abiba preminula, dok su oni bili daleko od nje.

Ubrzo se i Omer razbolio. Bolest ga je savladala u Skoplju, daleko od rodne Restelice i porodičnog mezarja. Tu je i umro, ostavljajući četvero djece bez oba roditelja, prepuštene teškoj i neizvjesnoj sudbini.

Tamo je i njegov mezar.

Njegova smrt prekinula je putovanje prema Turskoj. Djeca su ostala sama u stranom gradu, među ljudima koje nisu poznavala, bez roditelja, doma i sigurnosti.

Vijesti su u to vrijeme putovale sporo, a put od Skoplja do Restelice bio je dug i težak. Dani su prolazili dok su djeca čekala da se neko pojavi i izbavi ih iz samoće. Sva su bila mlađa od osamnaest godina.

Ostala im je samo nada da ih njihova familija neće zaboraviti i da će neko doći po njih.

Kada je vijest o Omerovoj smrti stigla u Restelicu, braća njihove majke saznala su da su djeca ostala sama u Skoplju. Trebalo je odlučiti ko će krenuti po njih. Put je bio opasan. Ubijalo se na mnogim stranama, a čovjek koji bi krenuo na dalek put nije mogao biti siguran da će se živ vratiti.

Ipak, njihov dajdža Samet odlučio je da rizikuje vlastiti život i ode po djecu svoje sestre. Nije mogao mirno ostati kod kuće znajući da su četiri siročeta ostavljena u tuđem gradu. Opasnost koja ga je čekala nije bila mala, ali ljubav prema djeci bila je jača od straha.

Teško je opisati njihovu radost kada su ugledala dajdžu Sameta. Poslije toliko dana samoće i neizvjesnosti, pred njima se pojavio čovjek koji je prešao dalek i opasan put da ih vrati kući. U njemu su vidjela nadu i nekoga ko će ih spasiti.

Kada je došlo vrijeme za spavanje, djeca su se otimala oko toga ko će leći pored dajdže Sameta. Svako je željelo biti što bliže njemu, osjetiti njegovu toplinu i sigurnost. Htjela su biti uz čovjeka pored kojeg su ponovo mogla osjetiti da nisu sama na svijetu.

Tada je Samet ispružio obje ruke kako bi svo četvero djece moglo leći na njih i zaspati uz njega.

Te noći njegove ruke postale su utočište za četvero djece kojima je život već oduzeo toliko toga. Možda su zaspala slušajući njegov dah, osjećajući da ih neko čuva i da ih više neće ostaviti same.

Povratak u Restelicu vodio je preko Šar-planine, pored mjesta zvanog Vraca.

Prema porodičnom sjećanju, tim predjelima prolazile su razne vojske i naoružane grupe, a djelovali su i banditi. Vodili su se sukobi, smjenjivale strane i mijenjala savezništva. Često se nije znalo ko se s kim bori, ko kome pomaže i odakle prijeti najveća opasnost.

Putnici su se mogli naći između različitih naoružanih grupa, a zalutali meci mogli su pogoditi svakoga, bez obzira na to ko je bio i kuda je išao.

Kroz takve predjele dajdžo Samet vodio je četvero djece nazad prema Restelici. Tokom puta čula se pucnjava, a strah je pratio svaki njihov korak.

Tri sestre okupljale su se oko najmlađeg brata Abdulvehaba i svojim tijelima pokušavale ga zaštititi od zalutalih metaka. I same su bile djeca kojoj je bila potrebna zaštita, ali su u tim trenucima mislile prije svega na njegov život.

Starija braća, Eštref i Jusuf, nalazila su se daleko u Turskoj, u ratnim okolnostima, a sestre nisu znale kakva ih sudbina čeka. Nadale su se da će barem najmlađi brat preživjeti i da će porodica imati nekoga muškog u kući.

Tako su, usred pucnjave i neizvjesnosti, svojim tijelima zaklanjale Abdulvehaba, pokušavajući sačuvati jedino što su u tim trenucima mogle — njegov život.

Kada su napokon stigli u Restelicu, čekao ih je novi udarac.

Poslije svih opasnosti na putu možda su se nadala da će ih dočekati poznati predmeti, tragovi roditelja i barem nešto što bi ih podsjetilo na nekadašnji život. Umjesto toga, dočekali su ih opljačkana kuća i praznina.

Neko vrijeme boravili su kod majčine braće, svojih dajdžovaca, koji su im pružili zaklon i preuzeli brigu o njima.

Ali nijedan tuđi krov nije mogao u potpunosti zamijeniti njihovu kuću, baš kao što nijedna tuđa ruka nije mogla vratiti zagrljaj njihovih roditelja.

Dok su boravile kod dajdžovaca, sestre su slučajno čule razgovor između braće svoje majke. Iz njihovih riječi saznale su da je njihov brat Eštref poginuo na Čanakkalama.

Dajdžovci nisu željeli da sestre odmah saznaju za njegovu pogibiju, vjerovatno pokušavajući da ih poštede još jednog bola. Jedan od njih pokušao je promijeniti razgovor i uvjeriti ih da se nije govorilo o Eštrefu. Ali bilo je prekasno. Sestre su razumjele ono što su čule.

Njihov brat se neće vratiti. Poginuo je za vjeru islam, pao je kao šehid na Allahovom putu.

Tada je starija sestra izgovorila riječi koje su ostale sačuvane u porodičnom pamćenju:

„Nije red da se plače u tuđoj kući.“

U tim riječima bila je sva njihova tuga, ali i dostojanstvo djece koja su prerano morala naučiti da svoju bol nose sama. Nisu željele plakati pred drugima, u kući majčine braće. Odlučile su da se vrate u svoj opljačkani dom, pa makar u njemu ostali samo prazni zidovi.

Tamo su zaplakale za bratom Eštrefonza sestrom Abibom , za roditeljima i za svime što im je sudbina oduzela.

Njihove suze nisu mogle promijeniti sudbinu, ali su u praznoj kući konačno mogle pustiti bol koju nisu željele pokazati kako ne bi remetile mir kod dajdže.

Kada je došlo vrijeme da se braća njihove majke raziđu i svako ode u svoju kuću, trebalo je odlučiti kako će se dalje brinuti o djeci.
Dajdžovci su podijelila odgovornost među sobom. Svako je preuzeo jedno dijete, s namjerom da ga odgoji, pomogne mu da odraste i kasnije zasnuje vlastitu porodicu.

Među djevojkama bila je Beja, koja se kasnije udala za Ramiza, sina Adema Aljabukoskog Hodže. Beja i Ramiz postali su preci moje porodice — ja sam njihov unuk preko njihove kćerke.

Sudbina Ademovih bližnjih povezana je sa stradanjem iz 1913. godine od srpske vojske.

Adem Aljabukoski Hodža nosio je vlastitu bol. Na mjestu gdje su ubijeni njegov brat Alija, njegov dajdža Muhamed i brat od tetke Ibrahim, zasadio je javorove.

Na tom mjestu ubijeno je ukupno dvanaest ljudi. Samo je Vejselj preživio, ali je ostao bez dijela lica i očiju. Nosio je maramu preko lica kako se djeca ne bi plašila. Bio je mujezin i klanjao je pet vakata namaza.

Svaki od ubijenih imao je svoje ime, porodicu i nekoga ko ga je čekao.

U porodičnom kazivanju sačuvali su se i stihovi:

„Se raspašaf Omer aga, kroz skopske sokaci, frlji Gunče, Omer Ago, od ramena, kuća ti ga, Omer Ago, opljačkale…“

Ova pjesma nastala je za Omerovog života, dok je boravio u Skoplju, nakon što je stigla vijest o opljačkanoj kući.

Prema pričama koje su se prenosile u porodici, pjesma je bila povezana s događajima iz tog vremena. Pričalo se da su pojedini pjevači kasnije mijenjali njeno značenje, pa se ono što je nekada predstavljala počelo tumačiti drugačije.

Završna riječ

Ova je priča svjedočanstvo o muhadžirluku iz Gore 1913. godine i teškoj sudbini porodice Omer Ese, čiji su život obilježili gubitak, stradanje i prerano odrastanje djece bez roditelja.

Omer je umro daleko od doma, u Skoplju, a dajdža Samet rizikovao je vlastiti život da spasi četvero djece i vrati ih u Restelicu.

Posebno se pamti stradanje Ademovih bližnjih, ubijenih 1913. godine, i javorovi koje je Adem Hodža zasadio u znak sjećanja na njih.

Ova priča nije samo uspomena na jednu porodicu, već i svjedočanstvo o tragediji muhadžira iz Gore, o ljudskoj hrabrosti, porodičnoj ljubavi i dostojanstvu u najtežim trenucima.

Pišemo o prošlosti za našu sadašnju i buduću generaciju.

Murat Muška