Bez struje, bez nade! – Kažu opterećenje mreže, kažu stari vodovi, kažu svašta…

Prošlo je ljeto, a s njim i dani bez struje – dani u kojima je nestanak električne energije trajao i po nekoliko dana. Reakcije javnosti bile su žestoke. Ljudi su pisali po društvenim mrežama, oglašavali se, komentarisali, tražili odgovore. A mi? Mi kao medij, kao radio, nismo rekli ništa.

Možda smo pogriješili.

Mislili smo tema je ispisana do iznemoglosti. Naši arhivi prepuni su tekstova o istim problemima. Ali ništa od toga nije izazvalo ozbiljnie reakcije. Kao da su svi ti tekstovi jednostavno nestajali u tišini, ignorisani i od javnosti i od onih koji bi trebali da reaguju.

Ipak, teško je više šutjeti.

Situacija je danas katastrofalna. Od četvrtka ujutro, pa evo već do zadnjih minuta petka, i dalje nema struje. Ne na mahove, ne povremeno. Nema je nikako.

Ova ljetnja nebriga prema našim muhadžirima, namjerno nećemo reći dijaspora, ne ogleda se samo u nestašici struje, koja se, zanimljivo, dešava baš kad su oni ovdje. Kažu opterećenje mreže, kažu stari vodovi, kažu svašta… ali ne kažu da se struja baš tad prodaje dalje, da se ljeti vraćaju zimski dugovi, kako nam šapatom govore neki sagovornici. Ne kažu da ih nije briga hoće li ti isti ljudi doći i sljedeće godine. Ne mare za kuće koje pune, sela koja ožive na par mjeseci, ne kažu za izgorele uređaje, za bačene namirnice iz zamrzivača. Kad bi ih pitali, vjerovatno bi rekli: „Ne morate ni dolaziti.“

Žao nam je što ovo moramo pisati. Još nam je više žao što za ovo postoji više nego dovoljno razloga.

Od strane meteorologa najavljen je rani snijeg. Dočekali smo ga uz svijeće, ili van svojih domova. Muškarci su, kako-tako, “pobjegli” u lokalne kafehane, kafiće ili igraonice s agregatima. A žene? Djeca? Stariji? Ostaju u kućama, u mraku, u tišini, prisjećajući se vremena za koja smo mislili da su iza nas. Nažalost, ta su vremena danas naša stvarnost.

Govorimo o „održavanju mreže“, o „redovnim isključenjima“. A realnost je mreža se ne održava. Nema ni dovoljno planiranih sredstava, a čini se ni volje. Tamo gdje dalekovodi prolaze kroz šumu, visoka stabla zbog nepročišćenih koridora ili pojaseva oko dalekovoda štrče u visinu i po desetak metara iznad žica. Snijeg padne, grane pucaju, padaju i žice se pokidaju. I nastupa tama na neodređeno vrijeme .

Snijeg je pao taman toliko da izazove haos. Dva dana su prošla, a još se ne zna kad će kvarovi biti sanirani. Ljudi su sve depresivniji. U vremenu kad se cijeli svijet digitalizira, naš kraj ostaje bez struje, bez interneta, bez kontakta s voljenima. Ljudi se više ni ne pitaju kad će doći struja. Usljed apatije samo se pitaju se: “Zašto još uopšte ostajemo ovdje?”

Čitajući komentare na mrežama, stiče se dojam da bi neko s ovakvim uslovima na Zapadu bez problema mogao dobiti papire. Svaka druga objava: „Nema struje“, „Opet mrak“, „Gdje su oni koji nas predstavljaju?“ Eksploatacija rijeka, gradnja hidrocentrala, a narod u mraku. Hoće li ovoj agoniji sa strujom doći kraj?

I sve češće se čuje: „Nema odavde hajra. Šteta što nismo otišli kao oni prije nas. Čim se ukaže prilika idem“ i još mnogo toga.

Možda je to nečiji cilj, da se ljudi natjeraju na odlazak? Da se kreira ambijent u kojem život ovdje postaje nepodnošljiv?

Ako jeste, onda im dobro ide.