Autor: Dr. Muhammed b. Ibrahim (r.a.)

Sa arapskog preveo i prilagodio: Dževdet Mujović

Strah od toga šta će narod kazati je sociološka pojava rasprostranjena u društvu sa kojom se odgajaju djeca i ljudi dožive poznu starost. Ona je postala paranoja mnogih ljudi, sudi joj se hiljadu puta, negativno se odražava na živote mnogih, slama odlučnost vrijednih, a neke druge navodi na činjenje očitog grijeha. Strah od toga šta će narod kazati je problem koji vjera tretira i reguliše. Je li svaki strah od govorkanja ljudi pohvaljen ili pokuđen? To je često postavljeno pitanje.

Govorkanje ljudi ima čudan utjecaj na ljudske duše, pokoleba odluke, koči muslimana da postigne ustrajnost u životu, iako nekada bude korisno pri sprečavanju muslimana da uradi ono što mu ne priliči.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nam je naredio da se klonimo sumnjivih stvari i mjesta iz straha da ne bismo postali tema o kojoj ljudi pričaju, na to upućuju njegove riječi: “Doista je dozvoljeno jasno, a i zabranjeno je jasno, a među njima su nejasnoće većini ljudi nepoznate. Ko se zaštiti od ovih nejasnoća, sačuvao je i svoju vjeru i svoju čast, a ko upadne u nejasnoće, zaglibio je u zabranjeno.” Riječi “sačuvao je i svoju vjeru i svoju čast” znače: zaštitio je svoju vjeru i svoju čast od govorkanja ljudi. Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio u svojoj džamiji u i’tikafu u zadnjih deset dana ramazana, došla mu je jedne noći njegova supruga Safijja, radijallahu anha, u posjetu, a zatim je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustao da je otprati i kad stigoše do džamijskih vrata, prođoše dvojica ensarija i poselamiše Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on im reče: “Polako vas dvojica, ovo je Safijja kći Hujejjova.” Oni odvratiše: “Slavljen neka je Allah, o Allahov Poslaniče!” i bi im neugodno, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, im reče: “Doista šejtan kola čovjekom poput krvi pa sam se pobojao da vam štogod ne ubaci u srca.” Ovim gestom je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odagnao od sebe sumnju i govorkanja ljudi. Može biti da je ovako postupio iz suosjećanja prema njima, jer ako bi pomislili nešto loše o Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, postali bi nevjernici, pa je požurio da ih obavijesti da je to njegova supruga kako ne bi pali u propast. Zato, ko bude viđen sa svojom suprugom u sumnjivoj osami od strane nekog od svojih prijatelja, neka ga obavijesti da je to njegova supruga kako se ne bi o njemu loše mislilo i postao tema za prepričavanje.

Nekada bi se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustručavao da radi neke stvari iz straha da ne bi ljudi o njemu pričali, ali većina njegove bojazni je išla u korist pozitivne prezentacije pozivanja u vjeru islam. Prenosi Džabir b. Abdillah, radijallahu anhuma, i kaže: “Bili smo u pohodu pa jedan muhadžir plesnu jednog ensariju, a ovaj ensarija reče: “O ensrije!”, a muhadžir reče: “O muhadžiri!” Kad to ču Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Kakva je ovo paganska propaganda?” Rekoše: “O Allahov Poslaniče, plesnuo je jedan muhadžir jednog ensariju.” A on reče: “Okanite se je, ona doista smrdi!” Ovo je sve slušao Abdullah b. Ubejj i rekao: “Propagirajte je! I Allaha mi, ako se vratimo u Medinu, sigurno će jači istjerati iz nje slabijeg.” Kad su ove njegove riječi došle do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ustao je Omer, radijallahu anhu, i rekao: “O Allahov Poslaniče, dopusti mi da pogubim ovog licemjera!”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu reče: “Pusti ga, da ne priča svjetina kako Muhammed ubija svoje drugove.” (Muttefekun alejh) Pa se je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustručavao od pogubljivanja licemjera iz bojazni da ljudi ne bi na svojim sijelima pričali kako Muhammed ubija svoje drugove, što bi ih odvratilo od prihvatanja islama.

Jednoga dana je došla neka žena iz plemena Kuda’ah po imenu Ummu Kebšeh i zatražila je dozvolu od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da krene u vojni pohod sa njim, pa joj je rekao: “Ne!”, a ona kaza: “O Allahov Poslaniče, ja znam previjati ranjenike i brinuti se o bolesnicima.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, joj reče: “Sjedi, neću da ljudi pričaju kako Muhammed ide u pohod sa ženom.” (Predaju bilježi Ibn Sa’d i Albani je ocjenjuje vjerodostojnom). Pa joj je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da učestvuje u pohod iz bojazni prigovora od strane nevjernika.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi kad hoće ljudima da nešto naredi ili im zabrani, pazio da članovi njegove porodice budu prvi koji će to u praksu sprovesti, kako bi on i njegova porodica bili uzor ostalima i kako ne bi ostavio licemjerima prostora da pričaju o njemu ili njegovoj porodici. Svima nam je poznato da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio skroman i da je insistirao na skromnosti kod svoje porodice. Jednoga dana je vidio na ruci svoje kćerke Fatime, radijallahu anha, zlatnu narukvicu koju joj je poklonio njen suprug Alija b. Ebi Talib, radijallahu anhu, pa joj je rekao: “O Fatima, raduje li te da ljudi govore: Fatima kći Muhammeda nosi na ruci narukvicu od vatre?” pa je izašao od nje ne sjevši, a Fatima je odmah skinula narukvicu, prodala je i kupila za protuvrijednost robinju koju je oslobodila. Ovaj njen postupak je dospio do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na što je on rekao: „Hvala Allahu, koji je Fatimu spasio vatre.” (Predaju bilježe Hakim i Nesaija)

Strah od toga šta će ljudi o tebi kazati zna nekada biti pohvalan ako će te spriječiti da zapadneš u stvari, koje su u običajima ljudi i tradiciji zajednice, odbačene. Ne zato što su zabranjene nego što se ne podudaraju sa ukusom većine. Kao na primjer: ustručavanje od žvakanja žvakaće na javnom mjestu iz bojazni da ne bi ljudi o tome pričali pa se dotičnoj osobi izrugivali, i tome slično. Zato bi musliman morao da nastoji sačuvati svoju čast i drži se podalje od svega što bi ga ocrnilo i izložilo kritikama i ogovaranju ljudi.

Ko se bude sustegao od zabranjenoga iz straha da će ljudi o njemu pričati, takav neće imati onosvjetsku nagradu za to što se je klonio toga ružnoga djela, jer on se nije toga klonio radi Uzvišenog Allaha, već zbog bojazni da će ga ljudi kritikovati ili zbog njegove društvene pozicije. Pa žena koja se ne razgolićuje iz straha da će je suprug kazniti ili je porodica ili zajednica osuditi, neće za to imati nagradu, jer se nije sustegla od ovog grijeha radi Uzvišenog Allaha, i na taj način je ostala bez velike nagrade. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,: “Kaže Allah: Kada Moj rob naumi da uradi loše djelo, nemojte mu ga upisivati sve dok ga ne uradi, pa ako ga uradi upišite mu ga onako kako ga je uradio, a ako ga ostavi radi Mene, upišite mu ga kao dobro djelo; a kada naumi da uradi dobro djelo, a ne uradi ga, upišite mu ga kao dobro djelo, a ako ga uradi, upišite mu za njega desetostruku do sedam stotina puta veću nagradu.” (Buharija)

Onoga ko bude radio bogougodno djelo iz straha od kritika ljudi, Allah će ga obrukati na Sudnjem danu, kao onoga ko obavlja namaz iz bojazni da ljudi ne govore o njemu. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,: “Pa će biti otkrivena potkoljenica, i neće ostati niko ko je Allahu sedždu činio drage volje, a da mu Allah neće dozvoliti da učini sedždu, i neće ostati niko ko je činio sedždu iz pretvaranja i bojazni – znači: bojazni od govorkanja ljudi – a da mu Allah neće učiniti leđa krutim, kad god pokuša da učini sedždu past’ će na zatiljak.” (Muslim)

Strah od pričanja ljudi će biti pokuđen ako će te spriječiti u činjenju dobra ili te nagnati da uradiš zabranjeno ili pokuđeno, i ovoga danas ima puno u životu ljudi. Otuda se oni oglušuju na Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, naredbe, slijedeći svoje strasti ili iz bojazni da će o njima svijet pričati ili ih osuditi, a nijedna od dvije situacije neće spasiti čovjeka od Allahove kazne.

Pa ako upitaš nekog od njih, zašto briješ svoju bradu, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio da se pusti? Kao što se prenosi u vjerodostojnoj predaji: “Razlikujte se od mnogobožaca, pustite brade da rastu, a skratite brkove:” (Buharija i Muslim), čut’ ćeš ga kako se pravda: Bojim se da će me ljudi osuditi ili mi se ismijavati.” a zaboravio je na riječi Uzvišenog Allaha: “Zar ih se bojite? Preče je da se Allaha bojite, ako ste vjernici.” (Tevba,13)

Vidjećeš neke kako pretjerano troše svoje imetke u svadbena veselja, pa ako bi nekog od njih upitao šta je razlog takvom rasipanju imetka, saznaćeš da je to iz straha od toga šta će svijet reći, strah od kritika da nije ukazao gostoprimstvo, ali ga nije strah od Allahove srdžbe spram rasipnika kako to stoji u Kur’anu: “…samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju.” (Ea’raf,31) Za razliku, kada je Selmanu el-Farisiju došao gost, ugostio ga je sa onim što mu se našlo i nije se posebno opterećivao, a to je obrazložio riječima: “Da nam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije zabranio, ili je kazao: da nam nije zabranjeno, da se iko opterećuje radi svoga prijatelja, mi bi se za tebe opteretili.” On se nije bojao toga šta će ljudi reći ili da će ga kritikovati, već je uradio ono u što je bio ubijeđen da je ispravno.

Isto tako, vidiš neke estradne radnike, koji znaju da kroče putem sa kojim Uzvišeni Allah nije zadovoljan. Neko od njih ima želju da se istrgne iz ovog grijeha, čujemo da su se neki već pokajali, ali ima ih koji su se nakon kratke pauze brzo vratili svom starom zanatu. Razlog: Strah od toga šta će svijet reći ili strah da ne izgubi publiku ili strah da ga ne kritikuju zbog toga što su mu tolike godine aplaudirali. Pa je požurio da stekne njihovo zadovoljstvo, a ne zadovoljstvo Milostivog. Upozoravajući na ovo, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,: “Ko traži zadovoljstvo Allahovo srdeći ljude, Allah će njime biti zadovoljan i učiniće da su i ljudi njime zadovoljni, a ko bude tražio zadovoljstvo ljudi srdeći Allaha, Allah će na njega biti srdit i učiniće da se i ljudi na njega srde.” Imamo pouku iz slučaja Ebu Taliba, amidže Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, koji se sustegnuo prihvatanja islama iako je znao istinu; bojeći se da ga ne grde mnogobošci. Kad mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Reci: Nema boga osim Allaha, pa da posvjedočim za tebe na Sudnjem danu.” On reče: “Kad me samo Kurejšije ne bi grdili i govorili: Na to ga je navelo to što se prepao, ja bih udovoljio tvojoj želji.” (Muslim) Pa se je pobojao govorkanja ljudi i njihove kritike, a jesu li mu sa time išta pomogli?

Stoga znajmo, da onaj ko ostavi ono što Allah voli radi ljudi ili uradi ono što Allaha srdi iz straha od toga šta će svijet reći, od ovih ovakvih se ništa ne možeš okoristiti. Oni neće s tobom skupa ući u mezar, niti će povećati tvoja dobra djela, niti će te pridržati za ruku da te prevedu preko Sirat-ćuprije, zato pazi na ono što će ti koristiti, a mani se prigovora ljudi ako će te odvratiti od pokornosti Uzvišenom Allahu.

I znajmo, da ne postoji utočište od prigovora ljudi, jer kako god da uradiš to neće zadovoljiti sve ljude, zato čini dobro, i ne strahuj od prigovora ljudi, uradi svo ono što ti je naredio tvoj Gospodar, i nemoj da ti bojazan od toga šta će ljudi reći bude prepreka na putu pokornosti Uzvišenom Allahu.

Allaha molim, da nas uputi na pravi put i da nam omogući da vidimo vlastite nedostatke, da nam da uspjeha u dobrim djelima i lijepim riječima i da nas sačuva posrtaja. I neka su salavati i selami na našeg vjerovjesnika Muhammeda, njegovu porodicu i sve njegove drugove.

Izvor: minber.ba