Poslije još jednog ljeta, kada Gora ostane sama i pusta, čekajući sljedeće ljeto

Dođoše, i odoše, kao kad bujica nadođe poslije obilne kiše pa iznenada nestane. U Gori dolaze da se ožene udaju ili sahrane, kažu stalni stanovnici Gore.

Tako i prođe ovo burno ljeto, puno svadbenih veselja, dječje igre, mnogo alkohola, pa ponovo muk i tišina. Gora ostade i tužna i prazna, samo se po neki starac može vidjeti kako prolazi pustim i praznim seoskim sokacima, da bi stigo do džamije na namaz, da se pomoli Allahu za svoje najmilije.

Sela se spremaju za duboki zimski san iz kojeg će se tek maja probuditi. Da li će jednog dana sela ostati potpuno prazna pa neće imati ko da se probudi? Sadašnji sipmtomi to nagovještavaju. Gora je bolesna, a jedino Svemogući zna da li će se izlijećiti, i hoće li će preživjeti? Obaveza nam je da smo uvek optimisti, te da se trebamo uzdati u Allahovu đž.š. milost, a da li ima milosti za nas? Jesmo li toliko griješni? Čiji su ovo grijesi koje mi plaćamo? I ponovo samo pitanja.

Gotovo smo svi svijesni situacije u kojoj smo se našli. Gora je prepolovljena i podijeljena, a pojedina sela će ubrzo doživjeti sudbinu Gljivika, selo koje je zauvijek nestalo. To nikada nećemo priznati jer volimo Goru, naš zavičaj, plašimo se istine koja je nažalost ružna, svakog dana nam po neko odlazi.

Na posljednjem popisu od 1991. godine u Gori je živjelo 17.571 stanovnika, dok danas u Gori živi oko 11.000. Evidentna je činjenica da je više od deset hiljada Bošnjaka/Gorana u pečalbu, nažalost mnogo drugačijom od one naše tradicionalne koja nam je bila kao sudbina. Danjašnja pečalba ostavlja duboke posljedice po opstanak Gore, to više i nije pečelba – to je seoba.

U pojedinim djelovima napuštenih sela ni djeca se više ne smeju igrati, boje se praznih i napuštenih kuća koje su okovane lancima i katancima i koje se samo jednom godišnje otvaraju, a neke ostaju i po nekoliko godina zatvorene. Sela sve više liče na mjesta za snimanje horor filmova. Zaista je teško opisati sav jad i bijedu kroz koju prolazi Gora tokom zimskih mjeseci. U nekoliko sela nema ko put da očisti starima da bi izašli iz kuće, a mrtvima nema ko grob da iskopa. Ono malo što je ostalo podjeljeno je i posvađano na tabore i partije. Mada smo mi mali narod za podjele. Pitam se zašto bar intelektualci ne učine nešto da promjene ovakvo stanje? Neki se i ne stide što dodatno otežavaju i ovako teško stanje provocirajući sirotinju svojim primanjima iz Srbije. Naravno sit gladnog ne vjeruje. Gospodo svi smo u istoj nevolji. Gora je prepolovljena i podjeljena. Nemate pravo da je gurate u ambis svojom bespotrebnom lojalnošču Srbiji. Štitite, gospodo, interese svoga naroda i plovite na svoj brod i pod svojim bajrakom. Dosta ste mahali tuđim, ne zaboravite da i mi imamo svoj bajrak.

Teškom mukom zarađen novac u pečalbu ulagan je mahom u izgradnju kuća, koje su danas ostavljene i napuštene zajedno sa starim i iznemoglim roditeljima.

“Radilo se od ranog jutra do kasno posle ponoći daleko od svojih najmilijih, samo da bi smo našim sinovima stvorili bolju budućnost. Nismo znali za umor iako smo dva tri puta godišnje išli kući. Stekli smo kakav takav kapital i sve stečeno ulagali smo u svoj Vatan. Ovi naši danas imaju sve, i kuće, i auta ipak odlaze. Ostavljaju nas same pa nema ko čašu vode da nam donese. Ja sam želeo da dođem u opštinu i predložim da umesto što grade ove puteve i vodovode naprave jedan veliki starački dom, gdje bi se svi ostavljeni starci smestili. Bar da imamo neku uslugu”, kaže sedamdesetogodišnjak iz Rapče koja je najviše pogođena migracijom. “Nemojte moje ime objaviti u novinama zbog mojih sinova” kaže starac i nastavlja:
“Ne znam je li to kazna ili šta? Mi nismo ostavljali naše stare, kao što nas danas ostavljaju. Austrija pa Austrija, svađaju se samnom i sin i snaja sve dok im nisam obezbjedio pare za Austriju. Sada kada su otišli glume neku zabrinutost preko telefona kad nas zovu. Ma njih mi i nije žao, teško mi je bez unuka.
Ako, neka neka, i njih će stići kazna. Neka budu švapski izmećari i izmećarke, neka čiste njhove kuće pune kučećih dlaka kad neće svoje. E, ne znam da li ću doživjeti da još jednom vidim unuke”, nervoznim glasom kaže starac.

Spas mnogi traže nažalost napuštajući svoj zavičaj, što je sa jedne strane i razumljivo. Mora se od nečega živjeti. A da li uopšte razmišljaju da zarad ovog dunjalučkog užitka gube svoj identitet? Gospodo spas nije u napuštanju Gore. Lijek za spas Gore je u islamu. Sve dok su nam pune birtije a prazne džamije biće odlaska i gubljenja identiteta. Još ćemo mi plaćati opijanje do besvesti po novogodišnjim banketima i svadbama. Novcem se ne može sačuvati obraz već čvrtstom vjerom u Boga. Dobro je to ako se jednog dana vratimo stečenim kapitalom na svoj Vatan, ako ga nismo izgubili postajući državljani neke zapadne države, međutim malo je vjerovatno da će iko od ovih koji budu uspjeli na zapadu uložiti u svom kraj. Ali šta ako mi sami ne uložimo u svoja mala i napuštena sela ko će to uraditi umesto nas? Kome su draga koliko nama? Nemojmo razmišljati od danas do sutra. Zašto se ne pitamo šta bi bilo kada bi svi Palestinci zatražili azil na zapadu­, ubeđen sam da bi ga svi dobili. Ko bi onda umjesto njih branino svetu džamiju u Jerusalemu? Ko će se ovde na Kosovu boriti za naša prava, ako se mi sami ne izborimo?

Stiči će tren kada ćemo nažalost jednog dana biti stranci u svom rodnom zavičaju. Vjerovatno će im biti jedna od posljednjih želja da se napiju vode sa njima nekog dragog izvora, kao što je bio slučaj sa mnogim našim familijama koje su spas potražile u Turskoj, bježeći od Rankovićevog režima. Danas niko od nikoga ne bježi, postoji potreba za egzistencijom, ali ima tu pomodarstva, žene danas odlučuju gdje ćemo živjeti. Često smo u situaciji da čujemo priču, otišle komšije nećemo valjda sami mi ostati u selu da čuvamo stare.

Grize li ih savjest zbog ovoga što nam se događa, imaju li noćne more zbog straha što su nam djeca pretrpjela tokom bombardovanja, i zbog straha kojeg sad trpimo. Ili su još pak u zabludi iz koje nikad neće izaći. Allah đž.š u Kur'anu kaže “Koga Allah ostavi u zabludi taj nikada iz nje neće izaći”.

Je su li to to zbog vlasti bili u zabludi ili zbog političkog ubjeđenja, neka na ta pitanja odgovore Svemogućem, na dan polagnja računa. Vodili su nas u ratove protiv braće po vjeri da bi uzdigli sebe, u ratove koji su unaprijed bili izgubljeni, poveli su nas u ratove da bih nas ostavili, jer su nam se tako svjetili.

I na kraju pitanje za sve o kojem trebamo duboko ramisliti. Dokle će ovaj narod biti zavistan od pojedinaca koji vode politiku za sebe i svoje interese. Danas jedni, sutra drugi, i tako dok nas potpuno ne unište.

Autor: Uzair Hamza

Tekst je napisan 2002. godine. Na našu žalost i dalje aktuelan. Stanje u Gori se nije promjenilo u pozitivnom smjeru. Godinu za godinom Gora je sve raseljenija, podjeljenija, ugroženija… .