Rođen je u Gornjoj Rapči 12. februara 1964. godine a peselio 14. februara 2013. godine. Bio je pjesnik, prevodilac, književni historičar, značajan kulturni djelatnik. Pisao je poeziju, kao i književne i druge eseje. Bio je povremeno član redakcije revije na bosanskom jeziku Selam i časopisa Takvim, kao i redovni saradnik u tim publikacijama sa brojnim tekstovima i sa poezijom. Pjesme su mu objavljene i u Almanahu, Doklei, Vidicima i drugim časopisima. Pored poezije, pisao je i o nadgrobnim spomenicima (nišanima), koje je istraživao, a mnoge i dešifrovao. Prevodio je sa albanskog i staroturskog. Posthumno mu je objavljen prevod sa staroturskog knjige Čerdeset pitanja Hasana Basrija.

Objavio je tri knjige pjesama: Gazganice vo vakat (Tragovi u vremenu) – 1994, Ot ozdola du gore (Od dolje do gore) – 1995. i Čekajeći musafira (Čekajući gosta) – haiku, 1996.

Jedan od naših najvećih pjesnika, tumač snova Vejsel Hamza, često se potpisivao kao Mirza (ar. princ, pisac, obrazovan). Svoje pjesme je pisao na lokalnom goranskom govoru, a onda bi svaku spjevao na standardni bosanski jezik. Bio je pjesnik, publicist, etnograf i istraživač osmanlijskog naslijeđa na prostoru Gore, Opolja i Crne Gore.
Zuvdija Hodžić, recenzent prve Vejselove knjige pjesama “Gazganice vo vakat”, zapisao je: “Hamza je i pjesnik. Istinski. Jedan od najreprezentativnijih izdanaka razgranatog, vječno zelenog, duboko u kamen i zemlju, u vrijeme i prostor, uraslog goranskog stabla.”

Veličina Vejselovog poetskog izraza ogleda se u njegovom lirskom kodu i sentimentu, latentnoj polifoniji, metaforičnosti i blistavim lingvostilemima. Poezija je za njega bila sam život, smisao egzistiranja, atmosfera lične stvarnosti. U okviru goranskog i bošnjačkog književnog stvaranja, Vejsel se javlja kao pjesnik koji je maštovito sublimirao sve ono sa čime je dolazio u dodir. Čitanje njegove poezije je privilegija i zadovoljstvo, saznanje da dobrota i ljepota nikada ne umiru.

Na kraju noći
ima jedan prozor

rano izjutra
tumač snova otvara
prozor i u
torbi slaže
neukroćene snove

On je tragalac za pjesničkim, lirskim izrazima i modelima pjevanja. Njegove goranske teme transponovane su u moderno pjesništvo, moderna je struktura pjesme, njena versifikacija, njena fonološka i semantička zvukovnost i supstanca, njen jezik – onaj goranski vokabular kojem pjesnik proširuje semantičke vrijednosti, transformišući ga od tradicionalnog folklornog ka umjetničkom.

I mlados kua zima
ka šo dava
i staros kua dava
ka šo zima
i merak koj zarobuje
ka šo pušta

i pesma šo k'vne
ka ne će se napiša
Prvim knjigama pjesama javio se u vrijeme dok je Bosna prelazila preko Sirat-ćuprije. Tada, u zlo vrijeme, nad mezarom Bašeskije, spjevao je Vejsel harf o bošnjačkom kaharu.
Vrh Šehera kahar harfova…
Opet nam valja primit
Poruku, pa preko Sirat-ćuprije…
Nijem, upirem pogled: preko
bjeline stoljetnog nišana
teče
bistra
šehidska
krv.

Digao je svoj glas protiv ratova na ovim našim prostorima. Jer, kakav je bio Vejsel, nikako nije mogao prešutjeti divljanje:

Karaormanske magle okružuju
vukodlaci, satrapi,
bijesni psi, rogati vući,
prazni umovi, pocijepane duše,
sulude glave, teška vremena
na leđa naslonjena
i sunce od kamena
u očima izgužvano.

Volio je Vejsel svoj toprak, svoju Goru i pjevao tiho, da ga svi čuju. A u Gori, kojoj se uvijek uredno vraćao, sve je u službi poezije i rađanje, i život, i smrt. Njegove su metafore nove, čiste, nerabljene. Zbog lakoće i načina na koji je život pretvarao u riječ i obrnuto, za Vejsela Hamzu se, bez ustezanja i slobodno, može reći da je bio Lorka iz Gore.

Miško Đukić, intelektualac iz Podgorice, je na vijest o smrti velikog prijatelja Vejsela Hamze, između ostalog, zapisao:
“Rastao sam sa vama učeći priče iz Islama.
Prolaznošću – neprolazni.
Smrtnošću – besmrtni.
Strpljenjem naoružani – putujemo mirni.
Mirza – prijatelju – u ime osmijeha Podgorice i Gora naših, hvala ti za bljesak svijesti.
Ko god te vidi – u svjetlosti je!”

Otišao je tiho, gotovo nečujno, kako je i živio. Tako je na Ovom dunjaluku, sve ljepote u san otprhnu.

(Sadik Idrizi Aljabak)