Nezadovoljstvo – tihi ubica sreće

Piše: Sumeja Đurić, prof.

Vrijeme je život. A za sve u životu postoji tačno određeno vrijeme: vrijeme blagostanja i vrijeme nedaća, vrijeme rušenja i vrijeme gradnje, vrijeme rađanja i vrijeme umiranja…

Kao što i u životu postoje ovi antonimni parovi, tako postoje i u samom čovjeku, kada se u duši smjenjuju različiti osjećaji: radost i tuga, blagost i ljutnja, zadovoljstvo i nezadovoljstvo… Od svih osjećaja zadovoljstvo je možda najpresudniji osjećaj koji čovjeku osigurava i fizičko i duhovno blagostanje. Šta je zadovoljstvo? Zadovoljstvo je osjećaj koji čovjek doživljava kad ispuni neku svoju težnju, želju, kada postigne neki cilj, da li ovosvjetski ili onosvjetski, to uveliko zavisi od čovjekove ličnosti. Cijeli čovjekov život upravo je posvećen tome – postizanju zadovoljstva koje je blizanac sreće, a svaki čovjek duboko u sebi nosi neutaživu želju za srećom. A šta je sreća? Nekome je to materijalno blagostanje, nekome djeca, nekome supružnik, nekome zdravlje, nekome karijera, ugled u društvu, pozicija… A, rijetko koji čovjek da ne priželjkuje upravo sve navedeno. I to je sve u domenu ovosvjetskog, insanskog. Tako se neki ljudi u potpunosti predaju postizanju ukrasa na ovome svijetu, govoreći: “‘Gospodaru naš, daj ti nama na ovome svijetu!’ Takvi na onome svijetu neće imati ništa” (El-Bekara, 200).

Zadovoljna duša

A, postoji li neko drugo zadovoljstvo? Postoji, i ono je dato samo rijetkima, odabranima, onima koji, uz ovosvjetske užitke i zadovoljstva, žele postići zadovoljstvo svog Stvoritelja i Gospodara. To su istinski vjernici, oni kojima je ovosvjetsko blagostanje bezvrijedno ako ne osjećaju žar istinskog imana, vjere, u srcu, onima koji žude da spuste čelo na zemlju da bi se uzdigli u nebeske visine. To su oni koji govore: “‘Gospodaru naš, daj nam dobro i na ovome i na onome svijetu, i sačuvaj nas patnje u Ognju!’ Njih čeka nagrada koju su zaslužili” (El-Bekara, 202) i njihova duša je zadovoljna: “… a ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna…” (El-Fedžr, 27–28). Zadovoljna duša jeste ona koja iskazuje smirenost i zadovoljstvo čak i kad joj bude uskraćeno neko materijalno, ovosvjetsko dobro, jer dobro zna da sve određuje njen Gospodar i da samo On zna šta je za nju dobro. Neki učenjaci rekli su da su najšira vrata kod Gospodara zadovoljstvo, vrata na koja možeš ući ako si zadovoljan Njime.

Lijepo je rekao imam Šafija u Divanu:

Bude li ti srce zadovoljno, skromno,

s vladarom dunjaluka mjeri se slobodno.

Crv nezadovoljstva

Osjećaj suprotan zadovoljstvu jeste nezadovoljstvo. Ovaj osjećaj može biti i pozitivan i negativan. Ako nas nezadovoljstvo potiče na pozitivne promjene i razvoj koji će naš život učiniti još boljim, tada je i više nego dobrodošlo u našem životu, ali i u trenucima kada počinimo ili vidimo grijeh. Ali, ako nezadovoljstvo postane stanje našeg duha koji ne prepoznaje vidljive blagodati iako je njima okružen, ako su zadovoljene sve naše primarne potrebe: fiziološke potrebe: osnovne životne potrebe (hrana, voda…); sigurnosne potrebe: zaštita od fizičkih i emocionalnih povreda; socijalne potrebe: podrazumijevaju osjećaj pripadnosti, ljubavi, prihvatanje; potrebe za poštovanjem: samopoštovanje, vanjsko priznanje; samoaktualizacija: uključuje osobni rast, postizanje vlastita potencijala i samoispunjenje (Maslow) – tada treba da zastanemo i da se dobro preispitamo prije nego što, uz ovaj život, upropastimo i svoj vječni život. Jer, ovaj svijet je njiva na kojoj sijemo, pa neke plodove uberemo sad, a neke na onom svijetu. Kako smo sijali, tako i žanjemo.

Vjernik i nezadovoljstvo

Današnji užurbani, materijalizirani život u sjeni tehnoloških dostignuća neprimjetno nas stavlja u okove materijalnog i nesvjesno postajemo zatočenici svojih duša koje svakim danom postaju sve umornije i nezasitije. Svaki dan čovjek se umara i iscrpljuje do besvijesti kako bi sebi osigurao lagodan život u kojem nema vremena da uživa. Kada ostvari nešto, već tada se pojavi nešto novo što zasjeni ono što je već postigao, i tako se grčevito počne boriti da postigne i to najnovije… Vrti se ukrug kao zatočenik u ćeliji, prividno živi, ali ne osjeća slast istinskog života. Da, čak i mi vjernici osjećamo nezadovoljstvo i to, nažalost, najčešće zbog ovosvjetskih blagodati. Ovaj varljivi svijet, pun ukrasa, zamka je i za vjernike koji su svjesni prolaznosti života i bezvrijednosti ovosvjetskog. Kako je to moguće? Zato što smo insani, slabi, podlegnemo spletkama svog praiskonskog neprijatelja koji je prvi pokazao nezadovoljstvo odredbom svog Gospodara i zarekao se da će sve do Sudnjeg dana ljude navoditi na put nezadovoljstva. U ovom konzumerističkom društvu i vjernici su pod sve većim utjecajem ovakvog promišljanja, često sve mjerimo očima materijalnog, često mislimo da je neko ovosvjetsko postignuće blagodat, a da je izostanak nesreća i da nismo uspješni ako nemamo koliko i drugi. U tom kontekstu Uzvišeni kaže: “A čovjek, kada ga Gospodar njegov iskuša pa mu počast ukaže i blagodatima ga obaspe, rekne: ‘Gospodar moj mene je počastvovao’; a kad ga iskuša i opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: ‘Gospodar moj me je ponizio.” (El-Fedžr, 15–16)

Ovako promišljajući vjernik malo-pomalo počinje gubiti svoj duševni mir i prepušta se pogubnoj žudnji za sjajem u životu na ovom svijetu.

U zamci “visokog sjaja”

Često na društvenim mrežama, gdje smo danas i preselili svoj život, možemo vidjeti kako se postavljaju i idealiziraju slike starih bosanskih kuća, šeperuša, život naših pradjedova i pranena, koji se opisuje kao vrijeme kada se istinski živjelo sretno, kada su kuće bile male, oskudno opremljene, bez onoga što danas smatramo osnovnim sredstvima života, ali su odisale životom, u tim kućama se živjelo tegobno ali uz osmijeh, u tim kućama svi su dijelili jednu prostoriju, jedan sahan… Zašto su tada ljudi bili sretni i zadovoljni u takvim uvjetima, a mi danas nesretni i nezadovoljni u životu “na tipke”? Naši stari mukotrpno su sve stjecali, borili se i za svoj din i za svoje materijalno blagostanje, koje nije ni kapljica našeg blagostanja, a mi danas odmah po rođenju imamo sve kao na dlanu. Naše velike i prostrane kuće, opremljene namještajem po najnovijem kriku mode više podsjećaju na muzeje nego na domove. Dok sjedimo za trpezarijskim stolom u rijetkim trenucima zabavljeni smo opet svjetlucavim ekranom TV-a, trzamo se na svaki zvuk mobitela, tipkamo i skoro da riječ ne progovorimo jedni s drugima.

Više u naše kuće ne zalaze ni musafiri jer smo se ogradili “zidovima neuvjetnosti” i stidimo se ako nam je u kući nešto već izmodilo, ako u kupatilu keramika nije po najnovijoj modi, ako kuhinja nije s visokim sjajem, ako nam stepenište nije obloženo mermerom i ako ograda nije od inoksa, da se sjaji, izgradili smo kult hrane, pa nam je ispod poniženja primiti gosta i iznijeti mu ono što se zadesilo u kući… Imamo sve a nemamo ništa jer su nam duše nezadovoljne i pored obilja očitih blagodati.

Počeli smo praviti cijele ceremonije u stvarima koje su tako obične i spontane, barem bi trebale biti, za nas vjernike, koji se povodimo za čovjekom koji nam je ostavio preporuke o postupanju za svaki segment života, podsjećajući nas da se istinske vrijednosti ne kriju u obilju svjetlucavog materijalnog, nego u skromnosti. Spontanost i srdačnost samo su nam danas misaone imenice koje možemo naći u rječnicima dok nam oči žude za visokim sjajem u našim muzejskim domovima.

“Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi. To su blagodati u životu na ovom svijetu; a najljepše mjesto povratka je u Allaha.” (Alu Imran, 14)

Bračni brod nezadovoljstva

Materijalni pogled na svijet prenio se i na naše međusobne odnose, posebno u bračnom životu. Opijeni magijom virtuelnog svijeta, očarani idealnim, filtriranim, fotografijama svakog detalja našeg života, čak i intime, dopuštamo da crv nezadovoljstva počinje rovariti u našim srcima i dušama, i tada postajemo slijepi za blagodati koje imamo u supružniku s kojim dijelimo život, pa nam nečiji drugi izgleda pažljiviji, ljepši, bolji vjernik, nečija druga djeca čine nam se bolja od naše, odgojenija… Mislimo da drugi žive na mjestima na kojima imaju veće mogućnosti za lični razvoj, za napredovanje, a da smo mi uskraćeni… Žudimo za fatamorganom, a slijepi smo za život koji živimo, za blagodati doma, zdravlja, porodice… U nama se javlja i neutaživa želja za javnim eksponiranjem, posebno u ženskom dijelu ummeta, pa tako se polagano počinjemo otiskivati u virtuelni svijet videoporuka na kojima, kao manekenke, dijelimo poučne islamske poruke želeći spasiti druge dok uništavamo sebe i svoje porodice. Umjesto da to vrijeme posvetimo svojoj djeci, podučavanju svoje djece, za koju ćemo biti pitane, mi dajemo prednost drugima koji nisu naša odgovornost. Naše su porodice izvana poput naših kuća, s visokim sjajem, ali iznutra se urušavaju kao kule od karata jer više u njima nema smiraja i života utemeljenog na istinskim vrijednostima. Ostaje nam samo puka forma.

Naše duše prekrivene su oblakom nezadovoljstva koji više ne može odagnati ni Istina koju svakodnevno učimo pet puta. To je tako jer smo, htjeli to sebi priznati ili ne, postali zatočenici materije, vjera nam je samo formalnost, i osjećamo je svim srcem samo u trenucima kad nam je sve potaman, kad su zadovoljeni svi naši prohtjevi. Svakim danom na našem bračnom brodu stvaraju se nove rupe i naša lađa smiraja počinje tonuti. Živimo u svijetu samoobmane, a kad se jednog dana osvijestimo, bit će kasno: naš dom više neće postojati, naša djeca otići će svojim putem, naša mladost i snaga će iščeznuti i jednog dana kad se pogledamo u ogledalo i zavirimo u svoju dušu, ostat će nam kajanje i žal za blagodatima koje nismo znali cijeniti jer smo bili izgubljeni u moru materijalnog lažnog sjaja, vječito nezadovoljni očitim blagodatima.

Uspjeh

Svi težimo uspjehu. A šta je to uspjeh? Onaj istinski. Uspjeh je kad živimo svjesni svrhe svog postojanja na ovom svijetu – da budemo istinski robovi svog Gospodara, da nam ovaj svijet i njegove blagodati ne budu cilj, nego samo sredstvo postizanja Njegovog zadovoljstva.

Uspjeh je imati zadovoljnu dušu. A koja je to zadovoljna duša? Ona koja je zadovoljna onim što joj je Allah odredio, čak i kad se čini da je to malo.

To je duša koja je duboko svjesna riječi časnog Poslanika: “Koji god vjernik dočeka dan u okrilju sigurnosti svog doma, zdrav i sa dovoljno hrane za taj dan, tome kao da je podaren cijeli dunjaluk.” (Tirmizi, hasen)

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Budi zadovoljan onim što ti je Allah dodijelio, bit ćeš najbogatiji čovjek.” (Tirmizi, vjerodostojan)

Zadovoljna duša živi svaki dan svjesna Allahovih blagodati i čuvajući se otrova nezadovoljstva koji tiho ubija našu sreću, i ovosvjetsku i onosvjetsku.

El-Asr, br. 126.
Izvor: Minber.ba