Farukov ratni dnevnik: Rat i nafaka

Tri dana prije početka NATO napada Faruk Bego je sa porodicom napustio kuću i radnju u V. na Kosovu i jedva se dovukao do Gore. Iskustvo iz prošloga rata ga je učilo da je u vrijeme ratnih dešavanja Gora najsigurnija zbog udaljenosti od važnijih puteva. Do kuće je putovao preko Brezovice, jer je put kroz crnoljevsku dolinu i Dulje bio zatvoren zbog borbi koje su se na tom prostoru vodile više od godinu dana. Policijske i vojne kontrole su bile česte i autobus kojim su putovali bio je zaustavljan i kontrolisan desetak puta od Prištine do Dragaša. Faruk je bio od onih ljudi koji su uvijek gledali “svoja posla”. Tokom prethodnih godina nije se eksponirao i zauzimao stranu – albansku ili srpsku. Često je govorio da je ovo Balkan i da je bavljenje politikom “hodanje po žici” i da u svakom trenutku možeš pasti i nestati. Tako je vaspitavao i svoju djecu koja su u svemu ličila na oca. I u selu su važili za povučenu i primjernu porodicu. Kada je započelo bombardovanje, bio je uplašen i danima nije izlazio iz kuće. Djeci je zabranio da napuštaju kuću da ih slučajno ne bi mobilisali u jugoslovensku vojsku što bi bio kraj svih njegovih nada da će zadržati kuću i radnjuu V. U svom dnevniku, koji je vodio svih 78 dana bombardovanja, zapisivao je događaje i svoja ratna preživljavanja.

Nedjelja, 28. mart 1999.

Prvi je dan Kurban-Bajrama. Sam sam u svojoj kući. Danas je peti dan NATO napada. Osjećam neku tjeskobu oko sebe, u sebi. Strah. Bajram-namaz smo klanjali u seoskoj džamiji i posjetili mezarluke. Sve je sivo, sumorno. Loše vijesti stižu sa svih strana. Ne znam šta će biti sa nama. Noći su duge i presporo prolaze. Sa prvim sumrakom isključe struju i nema je do jutra.

Srijeda, 31.mart

Zbunjen sam situacijom i ne mogu da shvatim neke stvari koje se pripremaju. Vjerovatno su negdje napravljeni planovi u koje ćemo se teško uklopiti. Niko ne zna šta nas čekai što nam valja činiti. Bože veliki, zar će nas zadesiti sudbina Bosne? Pitam se da li će poslije svega što se ovdje dešava život uopšte imati smisla.

Nedjelja, 25. april

Proljeće se zaplelo u krošnjama. Nikada ljepšeg proljeća u baščama, po livadama, a nikada veće tuge u duši. Nikada većeg srtaha za sutra. Sve je tako neizvjesno i sve smo dalje od radosti. Sada još više shvatam ono što sedešavalo u Srebrenici prije nekoliko godina. Čitam Korkutov prijevod Kurana koji me smiruje i daje neku nadu da možda ima nekog izlaza iz ovog zatvorenog kruga. Primjeri iz Knjige daju mi utjehu da ćemo se izvući iz ovog haosa i ludila. Plašim se da će naš narod platiti visoku cijenu u ovome ratu. Stvari se kreću svojim tokom i mimo nas, a mi smo samo posmatrači i bespomoćni sudionici u haosu.

Nedjelja, 16. maj

Još jedan proljetni dan putuje ispunjen bolom i strahom. Još jedna nedjelja ne donosi ni zračak svjetlosti. Još jedan dan koji sliči drugim danima. Ljepota više ne stanuje ovdje. Nikada i ništa više neće biti kao prije. Ne mogu da zamislim od čega će ljudi živjeti kad je sve uništeno. Ne mogu da zamislim kako će ljudi živjeti jedni pored drugih poslije tolikog zla koje je učinjeno.

Četvrtak, 27. maj

Vijesti ne najavljuju skori mir. Postoje samo lažne inicijative, trikovi. U Hagu je podignuta optužnica protiv Miloševića i još četvorice čelnika. Po okolnim brdima padaju granate. NATO nastavlja svoj posao. Glad prijeti mojim susjedima, prijeti svima. Mi smo gotovo kao u logoru. Okruženi minama sa svih strana, bez puteva, bez nade. A ratno proljeće putuje tromo, sa izbrisanom granicom između dana i noći. Putuje jedno proljeće koje ćemo, ako Bog da te preživimo, pamtiti do smrti. Neke čudne ptice pjevaju po cijelu noć. Neke ptice kakvih do sada nije bilo u našem kraju. Možda su, tražeći ljude, stigle do nas preplašene od neprekidne buke. I tokom rata u Bosni mnoge su zvjeri stigle do naših krejeva bježeći od neprekidne pucnjave.

Nedjelja, 30. maj

Čovjek se na sve privikne. Noćas u jedan sat po ponoći su po treći put od početka rata dolazili “apači”. To su helikopteri koji tokom noći gađaju porušene karaule i položaje jugoslovenske vojske. Paljba je trajala 35minuta. Ove letjelice priređuju strvičan prizor usred noći. Njihova buka je užasna i stvara paniku od koje niko ne može zaspati do jutra. Mala djeca plaču i niko ih ne može smiriti. Prilikom prvog napada, prije gotovo mjesec dana, bila je porušena karaula iza Koritnika i tada je poginulo više vojnika među kojima i jedan vodnik iz Ljubošte.

Subota, 5. juni

Rat je, izgleda, pri kraju. Toplo vrijeme, suša. Valjda je rat nesreća koja ne dolazi sama. Sa svoja dva bratanca išao sam u planinu po štavalj i cvijeće. Iznad nas, mada rijetko, nadlijeću avioni. Sa okolnih brda odjekuju rafali. To srpski rezervisti i regularna vojska slave “pobjedu” nad NATO-m. Čudan neki narod. Od kosovske bitke do danas slavi poraze i pretvara ih u pobjede. Nedavno sam u jednom udžbeniku historije pročitao da je ishod kosovske bitke još nepoznat. Bez obzira što jeTurska nakon toga još petsto godina vladala ovim prostorima. Dobio sam pismo od jednog prijatelja iz V. Javlja mi da je radnja opljačkana, dok su kuća i jedna druga radnja na autobuskoj stanici potpuno uništene. Pretpostavljam da šteta prelazi sto hiljada njemačkih maraka. Od svega što je donio ovaj rat najteže mi padaju pljačkaški pohodi razularenih bandi. Pitam se da li je od krstaških ratova do danas bilo vojske kojoj je toliko nedostajao moralni princip. Mnogo je ljudi na svim stranama koji se ne plaše harama. Ali kad to postane zanimanje regularnih vojnih jedinica, tu nema sreće i budućnost sigurno vodi u propast. Vojska koja pljačka ne može pobijediti u ratu. To su govorilii naši stariji.

Četvrtak, 10. juni

Sinoć oko 22 sati srpski su generali u Kumanovu potpisali mir (čitaj: kapitulaciju). Rat je, najzad, završen. Za 78 dana NATO je uspio da iz zraka natjera spsku vojsku na predaju. Srbijanski radio javlja o pobjedi miroljubive politike za koju se zalagao njihov predsjednik. Besramni cinizam. Osjećam veliko zadovoljstvo zbog završetka rata, osjećam radost. Ipak smo dobro prošli u ovom ludilu koje ostaje iza nas.

Subota, 12. juni

Rano jutros su snage Alijanse ušle na Kosovo. Ovo je početak kraja jednog perioda na ovim prostorima. Kod većine naših ljudi vlada velika neizvjesnost. Jugoslovenska vojska i policija razočarano napušta svoje položaje. Slično im se događalo i u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni. Demobilisani su i naši silom obučeni rezervisti. Nekoliko dana bili su u dilemi šta da rade sa oružjem koje im je ostavljeno. Sve me podsjeća na slike iz romana u kojima je opisana kapitulacija Jugoslavije u aprilu 1941. godine.

Nedjelja, 13. juni

Negdje oko 16 sati i posljednji autobus sa srpskim vojnicima napustio je selo. Ne znamo šta se dogodilo, a mnogi nisu ni svjesni šta ćebiti dalje. Sve sama nagađanja, čuđenje. Od danas, mada u selo još nisu ušle međunarodne snage, počinje protektorat nad Kosovom. Neki ovaj dan doživljavaju kao tragediju, dok drugi kao početak novog života. Ja samo znam da više ništa neće biti kao prije. Rat je, konačno, prestao, a neizvjesnost i dalje kopka sve nas.Na rat smo se brzo navikli, za mir nam treba mnogo više vremena. A vrijeme, smireni sudija, pokazaće šta se sve dogodilo.

Nakon povlačenja srpskih snaga sa Kosova, put prema Prizrenu je bio gotovo blokiran od izbjeglica iz Opolja koji su se vraćali iz Albanije. Tek krajem juna Faruk jeodlučio da ode do V. i obiđe imovinu koja mu je tamo ostala. Bio je iznenađen onim što je vidio. Grad je još mirisao na paljevinu, mnoge kuće do temelja porušene. Sve tri gradske džamije srušene, a ona glavna, u centru varoši, porušena do temelja. Na mjestu gdje je bila džamija stara više od tri stoljeća nije ostalo ni kamena. Tu je Faruk plakao kao dijete, jer je toliko puta u njoj klanjao namaz. I Farukov rahmetli babo je klanjao u njoj i bio je veliki dobrotvor i poštovan od džemata ove džamije. Stara kuća mu je bila sačuvana, dok je lokal u centru grada bio demoliran i iz njega su lopovi odnijeli sve vrijedne stvari. I iz kuće je sve pokradeno. Ostali su samo zidovi. A krali su svi. U početku su najvrednije stvari uzeli Srbi, kasnije su sitnije stvari odnosili Cigani, da bi na kraju, u opštem haosu, i Albanci pokupili ono što je preostalo. Lopovi nemaju naciju, jer on ine odvajaju haram od halala. Prvi komšija, Albanac, kome je kuća bila zapaljena i koji je stanovao u sobama bez tavana, zamolio ga je da prvu noć prespava kod njega bojeći se da mu se nešto loše ne dogodi. Komšija je govorio da su u grad stigli neki nepoznati ljudi koji ulaze u napuštene kuće I otimaju lokale. Faruk nije mogao vjerovati dase i njemu može nešto loše dogoditi, jer je svih proteklih godina dijelio sudbinu svojih susjeda. Sutradan je odlučio da zastakli izloge na radnji. Otišao je kod staklara sa kojim se družio od najranije mladosti. Ovaj mu je rekao da ima puno posla, ali će učiniti sve da u toku dana završi zastakljivanje. Predveče, dok se spremao da ode kod komšije na spavanje, u radnju je ušla grupa mladih nepoznatih ljudi u crnim košuljama I napala ga govoreći nešto što bi na naš jezik otprilike izgledalo:
– Stari, za vas ovdje nema mjesta.
– Zašto nema mjesta? upitao je Faruk.
– Tvoji su sinovi bili “obučeni”.
– Moji sinovi, to nije istina. Moji su sinovi uvijek znali šta rade. Ja sam djecuvaspitavao da budu dobri sa svima. Pitajte u gradu za moje sinove. Svi ih znaju. Pitajte naše komšije. Ne griješite dušu za moju djecu. Bog mi je svjedok da nisu bili ‘obučeni’ .”

Ljudi u crnim košuljama ga nisu ni slušali, samo su mu, kad je završio, rekli “da bi vidio Boga da je mlađi”, a ovako mora još noćas da napusti grad. Sve je mogao očekivati, ali ne i to da za njega nema mjesta u gradu u kojem je proveo čitav život i u kojem je uložio sav imetak. Sutradan se vratio u Goru i djeci rekao da nije sve onako kako je zamišljao. Predložio im je da prodaju sve u V. i da sreću i nafaku potraže negdje na drugom mjestu. “Svijet je veliki i čovjek treba da traži sreću tamo gdje je spokojan”, govorio je djeci. Jedan Farukov sin je otišao u Italiju i zaposlio se na građevini, dok je drugi ostao kod kuće i postao šumski radnik. I on sprema papire i čeka povoljan trenutak za odlazak.
Faruk živi od penzije i nikome više nevjeruje. I nikoga ne okrivljuje. Često govori danas u životu Allah stavlja na iskušenje da vidi koliko smo strpljivi. I još govori da je nafaka varljiva stvar a nekad dođe i do njenog zastoja.”Ovoga puta je red došao na moju familiju”, smireno zaključuje Faruk.

Iz knjige “Gora daleka i sama”.
Autor knjige je Sadik Idrizi Aljabak.