Deset godina od preseljenja na Ahiret – Vejsel Hamza Mirza (1964 – 2013)

Vejsel Hamza je rođen u Rapči 12. februara 1964. godine a peselio 14. februara 2013. godine.

Bio je pjesnik, prevodilac, književni historičar, značajan kulturni djelatnik. Pisao je poeziju, kao i književne i druge eseje. Bio je povremeno član redakcije revije na bosanskom jeziku “Selam” i časopisa “Takvim”, kao i redovni saradnik u tim publikacijama sa brojnim tekstovima i sa poezijom. Pjesme su mu objavljene i u “Almanahu”, “Doklei”, “Vidicima” i drugim časopisima. Pored poezije, pisao je i o nadgrobnim spomenicima (nišanima), koje je istraživao, a mnoge i dešifrovao. Prevodio je sa albanskog i staroturskog. Posthumno mu je sa staroturskog objavljen prevod knjige „Čerdeset pitanja“ Hasana Basrija.

Objavio je tri knjige pjesama: „Gazganice vo vakat“ (Tragovi u vremenu) – 1994, „Ot ozdola du gore“ (Od dolje do gore) – 1995. i „Čekajeći musafira“ (Čekajući gosta) – haiku, 1996.

Jedan od naših najvećih pjesnika, tumač snova Vejsel Hamza, često se potpisivao kao Mirza (ar. princ, pisac, obrazovan). I zaista, bio je i ostao princem naš poezije. Svoje pjesme pisao je na lokalnom goranskom govoru, a onda bi svaku spjevao na standardni bosanski jezik. Bio je pjesnik, publicist, etnograf i istraživač osmanlijskog naslijeđa na prostoru Gore, Opolja i Crne Gore.

Zuvdija Hodžić, recenzent prve Vejselove knjige „Gazganice vo vakat“, zapisao je: „Hamza je i pjesnik. Istinski. Jedan od najreprezentativnijih izdanaka razgranatog, vječno zelenog, duboko u kamen i zemlju, u vrijeme i prostor, uraslog goranskog stabla.“

Veličina Vejselovog poetskog izraza ogleda se u njegovom lirskom kodu i sentimentu, latentnoj polifoniji, metaforičnosti i blistavim lingvostilemima. Poezija je za njega bila sam život, smisao egzistiranja, atmosfera lične stvarnosti. U okviru goranskog i bošnjačkog književnog stvaranja, Vejsel se javlja kao pjesnik koji je maštovito sublimirao sve ono sa čime je dolazio u dodir. Čitanje njegove poezije je privilegija i zadovoljstvo, saznanje da dobrota i ljepota ne umiru.

Na kraju noći
ima jedan prozor
…
rano izjutra

tumač snova otvara
prozor i u

torbi slaže
neukroćene snove

On je tragalac za pjesničkim, lirskim izrazima i modelima pjevanja. Njegove goranske teme transponovane su u moderno pjesništvo, moderna je struktura pjesme, njena versifikacija, njena fonološka i semantička zvukovnost i supstanca, njen jezik – onaj goranski vokabular kojem pjesnik proširuje semantičke vrijednosti, transformišući ga od tradicionalnog folklornog ka umjetničkom.

I mlados kua zima
ka šo dava

i staros kua dava
ka šo zima

i merak koj zarobuje
ka šo pušta
…
i pesma šo k'vne
ka ne će se napiša

Prvim knjigama pjesama javio se u vrijeme dok je Bosna prelazila preko Sirat-ćuprije. Tada je, u zlo vrijeme, nad mezarom Bašeskije, spjevao harf o bošnjačkom kaharu.

Vrh Šehera kahar harfova…
Opet nam valja primit
Poruku, pa preko Sirat-ćuprije…
Nijem, upirem pogled: preko
bjeline stoljetnog nišana
teče
bistra
šehidska
krv.

Digao je glas protiv ratova na ovim prostorima. Jer, kakav je Vejsel bio, nikako nije mogao prešutjeti divljanje:

Karaormanske magle okružuju
vukodlaci, satrapi,
bijesni psi, rogati vući,
prazni umovi, pocijepane duše,
sulude glave, teška vremena
na leđa naslonjena
i sunce od kamena
u očima
izgužvano.

Volio je Vejsel svoj toprak, svoju Goru i pjevao tiho, da ga svi čuju. A u Gori, kojoj se uvijek uredno vraćao, sve je u službi poezije – i rađanje, i život, i smrt. Njegove su metafore nove, čiste, nerabljene. Zbog lakoće i načina na koji je život pretvarao u riječ i obrnuto, za Vejsela Hamzu se, bez ustezanja i slobodno, može reći da je bio Lorka iz Gore.

Miško Đukić, intelektualac iz Podgorice, je na vijest o smrti velikog prijatelja Vejsela Hamze, između ostalog, zapisao:
„Rastao sam sa vama učeći priče iz Islama.
Prolaznošću – neprolazni.
Smrtnošću – besmrtni.
Strpljenjem naoružani – putujemo mirni.
Mirza – prijatelju – u ime osmijeha Podgorice i Gora naših, hvala ti za bljesak svijesti.
Ko god te vidi – u svjetlosti je!“

Niko kao Vejsel nije mogao spoznati dubinu naših nišana i korijena, niko kao On nije mogao ići toliko ispred vremena. Od Njega smo učili smirenost, učili smo filozofiju i način življenja.

Otišao je tiho, gotovo nečujno, kako je i živio. Tako je na Ovom dunjaluku, sve ljepote u san otprhnu.

(Sadik Idrizi Aljabak)